Na izložbi ‘Strukture mrlja’ u Muzeju suvremene umjetnosti, koja je realizirana zahvaljujući ‘MSU nagradi’ koju je dobila na 34. salonu mladih 2018., mlada grafičarka Vida Meić odlučila je predstaviti rezultate eksperimentiranja u tehnici kolografije.
Otvorenje izložbe održat će se 4.lipnja 2020. godine u 19 sati u galeriji MSU. Izložba ostaje otvorena do 5. srpnja 2020. godine.
Misterij mrlje
Može li se, uistinu, vidjeti svijet u zrncu pijeska kako je kazao William Blake? Vida Meić ga je zasigurno otkrila, ali ne u zrnu pijeska nego u slučajnim strukturama. Prolistamo li njezin diplomski rad Atlas mrlja koji je rezultirao izložbom a ova, pak, MSU nagradom na 34. salonu mladih, uvidjet ćemo da jedna od prvih ilustracija prikazuje fotografiju mrlje s pješačkog prijelaza. Naime, autorica je razvila neuobičajeno afektivan odnos prema „slučajno nastalim mrljama, pukotinama, prljavštini, ogrebotinama, rupama ili eroziji“. I zaista, reprodukcija detalja pukotine u pješačkom prijelazu gdje se prožimaju ostaci bijele boje s napuklim asfaltom nesumnjivo posjeduje stanovita vizualna svojstva. Upravo ono što je blaziranom i zasićenom pogledu nevidljivo, u Vidinoj percepciji postaje dragocjeno pa su tako mrlje, zapisao je kritičar i kustos Vanja Babić u predgovoru kataloga Atlasa mrlja, „postale i uzrok i posljedica“ umjetničke prakse mlade grafičarke. Naime, već tijekom studija, zahvaljujući fotografiranju, Vida je osvijestila činjenicu da je zanima prodor oka u srž strukture oblika, pa joj je objektiv služio da bi ultrazumirala mrlje. No ubrzo je shvatila da je reproduciranje mrlja iz fotografije nezadovoljavajući pristup analizi struktura, što je rezultiralo spoznajom da je grafika najbolja tehnika za eksperimentiranje i proučavanje mrlja koje nastaju namjernim pogreškama u grafičkom mediju.
Povijest umjetnosti bilježi da je Leonardo da Vinci, u svojim Bilježnicama, savjetovao mladim umjetnicima da u trenucima kreativne krize pogled usmjere prema mrljama na zidovima: „Pogledate li stari zid prekriven prljavštinom ili neobičan izgled nekog prošaranog kamenja, otkrit ćete nekoliko stvari poput pejzaža, bitaka, oblaka, neuobičajenih fenomena, šaljivih lica, zastora itd. Iz te neorganizirane mase predmeta um će se opskrbiti savršeno novim obiljem oblika i predmeta“. Nadalje, u djelu De Statua, Leon Battista Alberti pretpostavljao je da se umjetnička imitacija pojavila u trenutku u kojemu su naši preci naišli na iskrivljeno deblo stabla ili komad gline a čiji su obrisi „trebali neznatnu promjenu“ da izgledaju nevjerojatno poput nečeg drugog. Renesansni umjetnici koristili su sve vrste trikova koji su poticali pareidoliju, psihološki fenomen u kojemu uočavamo i pripisujemo značenje u apstraktnom uzorku, pa su tako Bellinijeve stijene skrivale ljudska lica, a Düererove draperije brojne fizionomije. Međutim, iako povijest umjetnosti mrlja bilježi brojne adepte poput Victora Hugoa ili britanskog pejzažiste osamnaestog stoljeća Alexandra Cozensa, tek je umjetnost 20. stoljeća otvoreno i s neskrivenim simpatijama prigrlila slučaj. Umjetnost slučaja, kao izraz modernizma, stoga je jedinstveno i nužno moderna, napisao je Hans Arp a proizvodnja slučaja, ono što je Duchamp nazivao konzervirani slučaj (canned chance), postao je jedan od ključnih postupaka suvremene umjetnosti.
O autorici:
Vida Meić rođena je 1991. godine u Čakovcu. Diplomirala je grafiku u klasi prof. Ines Krasić na Nastavničkom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 2017. godine s pohvalom Summa Cum Laude. Dobitnica je brojnih nagrada od kojih valja izdvojiti nagradu Grafičke zbirke NSK, MSU nagradu i 2. HPB nagradu Salona mladih, Erste Grand Prix i Rektorovu nagradu. Samostalno izlaže 2016. ciklus kolografija u Galeriji Matice hrvatske i 2017. „Atlas Mrlja“ u Galeriji Kranjčar. Izlagala je na tridesetak skupnih izložbi od kojih valja istaknuti 7. i 8. hrvatski trijenale grafike, 4. bijenale slikarstva, 12. Erste fragmente i 34. Salon mladih. Radi u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika te kao vanjska suradnica na Akademiji likovnih umjetnosti.