Ovo izdanje Novih Zagrebulja pošlo je po zlu. Bila sam odlučna u namjeri da vam ispričam gdje sam pojela najbolji sladoled i da vam u detalje razjasnim da sladoled s okusom jogurta nije ni upola dobar kao jogurt i šumsko voće. I sjela sam jučer poslijepodne u tramvaj da odem uloviti za vas divan jedan kadar s tim sladoledom. I tu je nastao problem…
Gle, nemojte misliti da prisluškujem ljude u tramvaju. Ljudi su nekad jednostavno toliko glasni da ih ne možeš zaobići. Ovaj put je bila riječ o dvije mlade žene, a bile su glasne da ih je umalo i vozač čuo, a ban Jelačić je blago poskakivao od njihova kreštanja. Nisam dobro popratila kontekst, ali bile su jako nesretne jer im je obiteljski izlet, ekskurzija ili nešto tog tipa odgođen ….. tntntnt bubnjevi, pazi sad …. dva tjedna! Bile su pogođene. Bile su ojađene i žalosne jer moraju dva tjedna ljeta provesti u Zagrebu. Ne vjerujem si kad ovo čitam. Moram još jednom napisati: bile su ojađene žalosne jer moraju dva tjedna ljeta provesti u Zagrebu!
Ne, još ne vjerujem sama sebi. Ne rade, prepostavljam, jer su učenice, imaju slobodno ljeto, imaju slobodna dva tjedna u Zagrebu i to ih čini koliko tužnima da njihov jad i bijes dijeli cijeli tramvaj. Oprostite mi na manjku suosjećanja, ali da ja imam dva slobodna tjedna u Zagrebu… Tko bi me pokupio? I ovako me teško pokupiti. Popela bih se na Sljeme, trčala na Bundek, napravila novi IN Music, postala bog Dioniz.
U ove dvije djevojčice sažima se filozofija cijelog naroda, usudim se brutalno generalizirati. Mi ćemo biti fino nesretni, nepomični u čekanju da se za naš boljitak pobrinu … odgovorne institucije? Institucija mama i tata, baka i djed, sudbina, božanstva, općina, vlast, vodovod, uprava gradske komunalije… Što god, samo da se mi ne pomaknemo ni makac.
Da sam ja one, stišala bih se. A kad to kaže ovako jedna vlajna… Onda znate da su bile glasne.
Da sam ja one, ne bih plakala za Sagradom familiom u Barceloni, dok mi je gotička katedrala koja je izrasla posred mog grada još uvijek – tajna. Jer, kladim se, ne znate, kao ni ja, sve o njenoj simbolici. A zabavno je. Takvog labirinta značenja nećete susresti nigdje drugdje u Hrvatskoj.
Da sam ja one, pustila bih na dva tjedna sanjarenja o La Rambli i pokušala otkriti je li Strossmayerov trg isto što i Strossmayerovo šetalište. I saznala usput tko je bio taj J.J. S. i zašto se sve živo po njemu zove.
Da sam ja one, sjetila bih se da mi Muzej krapinskog pračovjeka ispred nosa. Ja sam se, evo, sjetila i jedva čekam otići.
Da sam ja one, okanila bih se malo jezera Como i prihvatila se načas Bundeka i Jaruna. Fantastični su. A priznajte si, otkad niste prošetali tamo?
Da sam ja one, pustila bi ih da samo jedan, samo jedan cijeli dan … Vide Zagreb mojim očima.
Dakle, mi smo jedina odgovorna institucija. Oprostite mi za sladoled, za dva tjedna ćemo pričati o njemu. Časna riječ.
O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.