Zbog brojnih povlastica Zlatne bule, Gradec postaje pravi obrtnički grad

Zbog svih onih povlastica koje su došle zajedno sa Zlatnom bulom 1242. godine, Gradec je postao mjesto koje je privlačilo mnoge stanovnike, strance ali i brojne sunarodnjake iz drugih hrvatskih gradova. Zahvaljujući tim brojnim povlasticama koje su ulijevale sigurnost, Gradec je postao i idealan grad za brojne obrtnike i trgovce. Zbog jačanja tog staleža, srednjovjekovni Gradec je dobio karakter razvijenog obrtničkog grada.

Brojni obrtnici počeli su se slijevati iz pokrajine ili drugih zemalja, a voljeli su, poput trgovaca, dolaziti u Gradec sve do druge polovice 15. stoljeća jer je baš taj grad bio jedini na širem području koji je bio zaštićen obrambenim zidom, ali i zbog oprosta od plaćanja određenih davanja za robu koju su proizvodili i njome trgovali.

Trgovci su uglavnom bili Hrvati, nešto Nijemci i Talijani, a Mađara je bilo najmanje. S vremenom, unutar gradečkih zidina, obrtnici polako postaju najvažniji faktor u razvoju grada, i to uglavnom zbog zaštite unutar zidina Gradeca.

Razvoj obrtništva se proširio van gradečkih zidina i Zagreba, te obrtnici uskoro počinju opskrbljivati svojim proizvodima ne samo vlastite građane, već i seljake i feudalnu gospodu iz bliže ili dalje okolice grada 

Bilo je mnogo vrsta obrtnika u Zagrebu, neki od njih su bili zlatari, kovači, gumbari, lončari, mlinari, bačvari, kožari, krznari, mesari, urari, brijači, sapunari, ribari, stolari, bravari, kipari, voćari, postolari, čizmari, štitari, svjećari, i tako dalje…

Važno je bilo da svaki obrtnik zna koji mu posao pripada, na primjer: nožari su pravili noževe, a cesari mačeve i bodeže, dok su oklopari bili zaduženi za željezne oklope, a strelari za strijele.

Među obrtničkim zanimanjima posebno su bili cijenjeni zlatari, a u gradu ih se, u drugoj polovici 14. stoljeća, spominje čak 29, od kojih su neki bili iznimno imućni i cijenjeni građani, čak i članovi gradske uprave. Pretpostavlja se da su zagrebački zlatari izradili mnoge sačuvane umjetničko-obrtničke metalne predmete iz 14. stoljeća, a vjeruje se da je i gradski pečat s kraja 14. stoljeća, koji se čuva u Muzeju grada Zagreba, upravo njihovo djelo.

Prema brojčanom stanju, zanimljivo je vidjeti da je u drugoj polovici 14. i prvoj polovici 15. stoljeća, u Zagrebu bilo najviše postolara (38), zatim mesara (36), zlatara (29), krojača (27), remenara, zatim kolara, lukara, lončara, kamenara i kovača. Malo je bilo pekara, navodno samo 6, dok je klobučar bio samo jedan.

Slične objave