29. svibnja 1953. godine u Zagrebu je osnovano Zagrebačko dramsko kazalište (ZDK). Svoje današnje poznato ime Dramsko kazalište „Gavella“ nosi od 1970. godine, a kasnije je u naziv dodano i “gradsko”.
Naime, osnutak kazališta potaknula je 29. svibnja 1953. godine skupina mladih glumaca (Nela Eržišnik, Drago Krča, Pero Kvrgić, Sven Lasta, Josip Bobi Marotti, Mia Oremović, Mladen Šerment, Duka Tadić, Vjera Žagar – Nardelli i dr.) i redatelja (Kosta Spaić, Mladen Škiljan), „pobunjenika“ iz Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Na čelu skupine koja je preuzela zgradu „Malog kazališta“ (dotad područna pozornica HNK-a) u Frankopanskoj 10 i osnovala ZDK bio je dr. Branko Gavella, kao „primus inter pares“, te duhovni začetnik ideje. Uz njega su se još istaknuli: književnici Mirko Božić, Marijan Matković, Joža Horvat, Petar Šegedin i dr., te likovni umjetnici Edo Murtić, Kamilo Tompa i Božidar Rašica.
Za prvog ravnatelja novoosnovanog kazališta postavljen je Pero Budak, hrvatski dramatičar, pjesnik i pripovjedač. Zbog obnove prostora i adaptacije same zgrade u Frankopanskoj (po nacrtima Božidara Rašice) prve predstave (U logoru i Golgota M. Krleže) izvedene su na gostovanju u Subotici, a kazalište je gledateljima otvorilo svoja vrata 30. listopada 1954. godine predstavom Golgota Miroslava Krleže, u režiji Branka Gavelle.
Osnovna namjera osnivača bila je osnovati novi teatar koji bi, uz nacionalnu kuću, potvrdio mogućnost drugačijega kazališta, tako da repertoar i stil, suprotstavljajući se tradicionalizmu HNK-a, određuju redatelji (Branko Gavella, Mladen Škiljan, Kosta Spaić, Dino Radojević, Georgij Paro, Božidar Violić, Paolo Magelli, Želimir Mesarić, Miroslav Međimorec, Petar Veček, Ivica Kunčević, Krešimir Dolenčić i dr.) i mnogobrojni glumci.
Gavella je u proljeće 1959. godine napustio ZDK nakon dovršetka svoje dvije posljednje predstave, „Zatvorene sobe“ Grahama Greena i Držićeve „Tirene“, Gavella napušta Zagrebačko dramsko kazalište. Tri godine nakon odlaska iz kazališta Gavella je napustio i ovaj svijet. Jedan citat koji najbolje opisuje značenje Branka Gavelle za hrvatsko kazalište zapisan je mnogo kasnije nakon njegove smrti: „Njegovim rođenjem 28. srpnja 1885. godine svijet je sigurno dobio nesvakidašnje dijete, a njegovom smrću 8. travnja 1962. izgubio nenadoknadiva genija.“
Gavelli u čast i spomen u kazalištu se od 1973. godine održavaju „Gavelline večeri“ (do 1991. održale 19 puta, nakon čega su ugašene, ponajviše zbog ratnih okolnosti u kojima se Hrvatska tada zatekla). Nakon četrnaestogodišnje stanke, u listopadu 2005. održale su se revitalizirane, jubilarne 20. “Gavelline večeri”, kao početak novog života ovog festivala. Do 2013. godine i njihovog 28. izdanja “Gavelline večeri” bile su nacionalni festival, na kojem su gledatelji mogli vidjeti najbolje predstave javnih nacionalnih i gradskih kazališta u Hrvatskoj koja s vlastitim profesionalnim ansamblom njeguju dramski repertoar, uz mogućnost sudjelovanja produkcija drugih kazališta ili kazališnih zajednica. Izbornik, odnosno izbornica “Gavellinih večeri” mijenjao/mijenjala se svake godine, a posljednje večeri festivala prosudbeno povjerenstvo, sastavljeno od istaknutih hrvatskih kazališnih djelatnika, izabiralo je najbolju predstavu te joj dodijelilo nagradu, nazvanu po osnivaču teatra u Frankopanskoj, dr. Branku Gavelli.
Kazalište u Frankopanskoj je kroz više od 330 izvedenih premijera izraslo je u jednu od najcijenjenih i najpostojanijih kazališnih kuća u Zagrebu i Hrvatskoj. Kazalište njeguje načelo „kolektivne glume“, oporučno naslijeđeno od Branka Gavelle, koje se nije sukobljavalo s individualnošću koju su pojedinim predstavama davali različiti redatelji.
Kao i svakoj instituciji, a pogotovo kazalištu koje toliko traje, bilo je mnoštvo događaja koji su obilježili njegov razvojni put (dolasci i odlasci glumaca, prisjećanja o „boljoj prošlosti“” i strepnji za „neizvjesnom budućnosti“, istinsko zajedništvo i velike predstave, kao i sukobi i krize među članovima). No, Gavella je kroz godine postojanja opstala i živi kroz predstave do današnjih dana ne odstupajući od temeljnog načela svog začetnika i temeljnog načela kazališta: „umjetnički optimizam.
O autoru teksta: Vedran Danko diplomirani je profesor povijesti s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Kao rođeni Zagrepčanin zaljubljen je u svoj rodni grad, njegovu prošlost i sve što On predstavlja. Uživa u zelenilu i prirodi svoga rodnog grada i veseli se svima koji poštuju, cijene i vole Zagreb bilo da tu žive ili su samo u posjeti.
