U svrhu jačanja i napretka, u Zagrebu se javljaju organizacije koje okupljaju gradske obrtnike. U početku je riječ o bratovštinama koje su bile pod nadzorom gradske skupštine i gradskog suca, nakon čega se po uzoru na srednju Europu u gradu pojavljuju organizacije u obliku cehova. Cehovi donose druge povlastice u odnosu na bratovštine, te su podređene direktno kralju.
No, u gradu postoje i drugačija udruženja obrtnika, a koja su se oglavnom temeljila na zajedničkim interesima ili pak teritoriju poslovanja. U Mesničkoj su se nalazili mesari, postolari u današnjoj Radićevoj ulici i kod današnjeg prolaza Harmica, dok su u Ilici bili lončari. Po nekim od tih udruženja ulice su dobile svoja današnja imena, npr. Mesnička po mesnicama.
U već spomenutoj Mesničkoj ulici, gradska je općina podigla niz mesnica koje je iznajmljivala domaćim, ali i stranim mesarima. Inače, gradska općina je imala naviku i drugim obrtnicima iznajmljivati svoje dućane jer se trgovinom, u to vrijeme, nisu bavili samo trgovci, već i obrtnici koji su prodavali svoje proizvode. Obrtnici su imali naviku da svoje proizvode prodaju kod kuće, u svojim radionicama i dućanima, ili na sajmovima, a imali su jednake povlastice u smislu plaćanja maltarine, mitnice, brodarine ili pak tridesetnice.
Kako je Kaptol u to vrijeme imao pravo naplaćivati porez na području cijelog grada, ne samo na području Kaptola, tako su trgovci i obrtnici Gradeca morali svojim prihodima plaćati određenu daću i Kaptolu. Iznos je bio predviđen kaptolskim cjenikom koji je Kaptolu bio potvrđen pravom ubiranja placovine i na tržištu gradečke općine. Daća Kaptolu je bila u iznosu po pet dinara i to tri puta godišnje – na Božić, Uskrs i na dan Sv. Stjepana Kralja.