Prije 1242. godine, cijeli prostor tadašnjeg Gradeca bio je rezerviran isključivo za kraljevsku i županijsku upravu, zbog čega izgradnja građanskog naselja nije bila moguća, barem prije navedene godine. No, naselje ipak uspijeva niknuti, i to u blizini Gradeca. Takvo je naselje bilo izgrađeno u njegovom podgrađu, a formiralo se u dužem društveno-gospodarskom procesu naseljavanjem kolonista – trgovaca i obrtnika – možda već od 12. stoljeća, pod kraljevsko utvrdom i u samom susjedstvu biskupskoga grada. Razvijanje naselja je stalo na sjevernoj strani današnjeg Trga bana Josipa Jelačića, u donjem dijelu Radićeve ulice i pretpostavlja se na početku Ilice.

Izdavanjem dokumenta Zlatna bula, kralja Bele IV, Gradec je dobio povlastice kraljevskog grada zbog čega je postao primamljiv mnogim građanima, ali i strancima. Građani, koji su se smjestili na Gradecu, u iduća dva desetljeća kao obvezu kralju podižu jake utvrdne zidove kako bi se zaštitili od eventualnih napada neprijatelja.

Novonastalo naselje je dobilo ime Gradec prema kraljevskoj utvrdi (kastrumu) koja se nekoć nalazila na tom mjestu, a samo ime Gradec potječe od iste slavenske riječi koja znači utvrda ili mali grad, što potvrđuje postojanje nekadašnje kraljevske utvrde (kastruma) na tom brdu.

Iako se zagrebačko brdo, gdje je danas smješten Gornji grad, prvi put spominje tek u 13. stoljeću, postoji i nešto drugačije mišljenje. Navodno, puno prije, točnije, u vrijeme osnutka biskupije, to je brdo već bilo naseljeno, a postoji i mišljenje kako su do 1242. godine stanovnici te općine bili “vlastela ili kmetovi, da su imali svog suca i vijeće i da su u godini povišenja na kraljevski i slobodni grad brojili oko tisuću ljudi”.