Desetak minuta prije tipkanja ove kolumne još uvijek sam sjedila na faksu, do kolege čija me odmjerenost, profesionalnost, predanost znanosti i znanju uvijek izbije iz cipela i vrati mi polet. Da, još uvijek nalazim ljude čiji me stav duboko impresionira i vječno inspirira. Ne mogu vam opisati koliko sam zahvalna na prilici da upijam i učim od takvih. Zahvalna sam i na tome što bi on mogao biti baš onaj profesor koji te primjerom poduči svemu što nijedna knjiga nije u stanju.
– Pa mi se znamo već više od godinu dana. – u jednom trenutku je zaključio. I ja sam shvatila tek tada. Prošla je godina, godina i kusur. Činjenica je da sam već toliko ”posvojila Zagreb” pa to nisam ni primjetila. U nevjerici sam, počastit ću se čašom kuhanog vina. Ups, još jedna navika koju sam stekla ovdje.
Pa da… promjenilo se mnogo toga, u toj jednoj godini. Dan za danom, čovjek za čovjekom, knjiga za knjigom… Promjenjena sam i ne kajem se. Neću se lupati u prsa i tražiti staru sebe. Proces se zove odrastanje, s njim sam na ti. Bila je samo ta jedna prilika da zgrabim život za rogove, iščupam se iz ugodnosti svog korjena, svog Juga. I zgrabila sam tada, i slaba i jaka, ranjiva kao nikad, a tako odlučna. Naumila sam, raščistila sa sobom. Jer, uvijek kažem, sve je to u glavi i nigdje drugo.
Kakvi su mi rezultati?
Ako mjerimo u ljudima, imam najbolje prolazno vrijeme u susretanju predivnih osoba. Čudesno? Nipošto! Dogodi se samo ako širom, širom, širom otvoriš srce. Tada ljudi nahrupe u salvama, a ti ih zavoliš i pustiš da te vole. Mnoge sada zovem ”prijatelji”. Nisu to ona vrtićka prijateljstva koja ponekad idealiziramo. To su prijateljstva iz ovih godina, dvadesetih, koje volim nazvati kako-tako zrelima. Većina ih se rodila iz pisanja seminarskih radova i izlaganja, poneka iz nedostatka sušila za veš. Ne budite skeptični, susret duša jest susret duša, čak i ako je početna točka susreta jedna dosadna i prevelika knjiga ili glupo sušilo za veš. Jedan mali broj rodio se nakon rušenja osobnih predrasuda. Ja nisam htjela imati ništa sa ”nadmenim osobenjacima”, a oni ništa s ”preglasnom i iritantnom Dalmatinkom”. U trenutku u kojem smo progutali ponose rodile su se krasne priče.
Ako mjerimo (a ne mjerimo) profesionalno, napredujem. Lani sam trčala s preprekama koje su nadrasle sve prepreke koje sam imala prije toga. I nikad nisam brže dotrčala k svom cilju. Nisam se samosažaljevala, samo sam jurila. I evo nas. Neću ni trepnuti okom, a stići će moja diploma profesorice talijanskog jezika te magistrice komparativne književnosti.
Ako mjerimo prehodanim kilometrima, otkrivanja grada bio je najlakši dio misije. Došla sam hladno svjesna da je preda mnom metropola. Ali onda je ona dobila dušu. Nema ništa ljepše od povezivanja s mahalom. Sad uz ulice vežem sjećanja. Kao, sjećaš se kad smo otišli u Dežmanov prolaz na najgori sendvič od 30 kuna? Kao, sjećaš se kad smo testirali improvizirani put do Glavnog kolodvora pa završili kod Studentskog centra? Kao, sjećaš se kad sam zamalo slomila nos vratima kafića u Tkalči?
Hvata me naježitis, bolest svih ljudi koji se u život zaljube minimalno 20 puta dnevno pa si dopuste da zadrhte od sreće, bilo gdje, bilo kad. Zahvalit ću kolegi na ovim trenutcima u mojoj glavi.
Želim da i vi ovog tjedna obolite od naježitisa. Zaljubite se u sve pred vama, što vidite očima. Neki su, poput mene, morali do ove točke doći neravnim putem. Neravnim, ali pravim.
O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.