Bili vi toga svjesni ili ne, Zagreb je studentski grad. Svi oni pomalo neispavani ljudi koji se guraju u peticu ili sedamnaestku u 7 i 30 ujutro s nekim papirima u crno-bijelom printu uglavnom su pripadnici baš te populacije. Obitavaju mahom u studentskim domovima, suptilno raspoređenima u blizini Savske ceste.
I ja sam jedna od njih. Vjerojatno ste me dosad sreli kako pokušavam pročitati zadnje stranice lektire u tramvaju ili kako manijakalno tragam za iksicom izgubljenom u bespućima goleme torbe. Nisam izgledala baš reprezentativno jer… sređivat ću se kad postanem gospođa s diplomom. Ovako, studenski, mogu opušteno. Još devet mjeseci, je l’.
Stigla sam lani i živjela na Savi, kultnom domu koji je recentno obnovljen i bolje izgleda nego što se o njemu priča. Ako vam je još uvijek mit, prošećite malo. Dajem ruku u vatru, to je cijeli jedan mali grad s vlastitim zakonitostima. Zeleno je, lijepo i vrlo živahno. Ove godine živim na Šari. Soba iz koje vam tipkam je malena, ugodna i njen prozor lovi najljepše boje zagrebačke jeseni. Dom je manji i nije bučan, skriven je u grmlju, cijelih 50 metara od Savske ceste.
Ljudi me često pitaju zašto ne živim u stanu, kako se živi bez privatnosti, bez svog mira i komfora. Odgovor je jednostavan – domovi su jeftiniji. Druga stvar, živjeti u domu mali je izazov, pomicanje osobnih granica i revalorizacija vlastitih životnih vrijednosti. Treća stvar, postoje mitovi i predrasude koje definitivno treba porušiti. Nisu sve, ponekad gnjusne, priče o životu u studenjaku istinite.
Trebam li privatnost? Dakako da trebam, dakako da je imam. Ne, ne živim s još 400 ljudi. Da, u susjedstvu imam oko 400 ljudi, ali živim s cimericom, samo jednom. Postavile smo pravila igre i lijepo nam je.
Trebam li mir? Mir je vrlo relativan pojam. Možemo se lagati, ali jedini mir kojeg uistinu trebam je onaj mir u meni. Vanjski mir i nemir tada su relativne pojave. Ne, ne smeta me 6 studenata koji piju vino na klupi ispred, ne smeta me razgovor ljudi na hodniku. Stvar je interne naravi, nikad eksterne. Sve drugo je pretjerivanje. Čangrizavost i zajedljivost nisu moj stil.
Mogu li učiti? Dakako. Kad je hitno, mogu učiti na klupi na kolodvoru, u kafiću, na drugom predavanju, ispod stola… Gdje god. Dokle god je za učenja potreban popis od 604 zadovoljena uvjeta… Od tog učenja nema ništa.
Imam li komfor? Naravno da imam. Komfor je isto stvar glave. Dobila sam ga personalizacijom pomalo neinspirativnog domskog prostora. Obiteljske fotografije, lijepe šalice, posteljina i fine dekice. Ne bih živjela bolje ni u Sheratonu. Za samo 300 kn. Mjesečno. Da, samo toliko.
Dok mi je dobro sa mnom, svugdje mi je dobro, svugdje nosim dobro.
O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.