Ima nešto u novim gradovima, kažem ja, vječna selica, stanarka autobusa, u rastancima ispraksirana do kosti. To je moj odgovor na pitanja koja su me zatekla kad sam prije nekoliko dana spustila kofere u Imotski, maleni grad u kojem imam obitelj. Obitelj i nešto čistih, i nešto nečistih, sjećanja.
– Zašto si otišla? I što si našla? Što je tamo tako dobro? – pitaju oni koji me nisu vidjeli nekoliko mjeseci i na mom tijelu traže tragove mog preseljenja. Ne nalaze ih, drugačija sam valjda sam iznutra.
Otišla sam da ponovo pronađem svoj sveti nemir. I nema tu ironije. Logično je tražiti nemir u najživljem gradu ove države. A mene goni čudan demon. Ja ne znam s mirom. U nemiru sam dobra, u nemiru sam gipka. Ja sam vječno kretanje, ne priznajem konstante i svoje gibanje njegujem. Zagreb je uspio probuditi moj nemir i ugasio sve moje žeđi. Dovoljno je velik da se svakodnevno gubim i iznova pronađem. Dovoljno je mali da si udaram ritam i osluškujem kako mi srce ludo lupa kad vidim nepoznati park, skriveni trg, kad odlutam s Cvjetnog trga i iz sanjarenja se probudim na Britancu.
Otišla sam da pronađem sebe. Jer ima milijun vrsta mene i ovu novu nikad ne bih upoznala da se jednog jutra nisam iskrcala na Savskom gaju, spremna na život u studenjaku, s cimericama koje ne poznajem. Nikad, valjda, ne bih obilazila muzeje, ne bih otkrila koliko volim teatar, nikad ne bih na vlastitoj koži osjetila dobrotu nekih ljudi. Možda sumnjate da ih još ima. Ali dok pišem ovu rečenicu prolazi me slatka jeza, znam da dobrih ljudi ima – u srcu Zagreba. Pomagali su mi, bez da su me ikada pitali išta, bez da su me sumnjičavo odmjeravali, bez da su me s predrasudom pokudili… Hvala, živote, dobra lekcija.
Otišla sam da nađem čista sjećanja. Znate, ljudi smo, svi imamo nešto spremno za zaborav. A zaborav je puno lakši kada su ulice netaknute ljudima s kojima si njima šetao, kad knjige mirišu na novo, kad zgrada fakulteta nije obilježena ispitima koje si pao. I kad grad nije obilježen svim životnim testovima na kojima si ispao – potpuni, oprostite na izrazu i pomanjkanju ljepšega, idiot. Zagreb je meni još posve čist. Vlaška me podsjeća samo na dobru kavu. Cvjetni trg me podsjeća na gužvu koju volim zaobići. Gornji grad na teret i lakoću povijesti. A ništa od toga me ne bode u onaj organ na s. Onaj posred prsnog koša.
Otišla sam da me zaborave. I nije bilo lako spoznati da će me zaboraviti ljudi čija sam lica gledala svaki dan, u koje sam vjerovala, za koje sam navijala i kojima sam se radovala. Ali zaboravili su me. Eppur si muove. Njihova se kugla posve dobro vrti i bez mene. A moja? Ne žalim se. Selekcija je divna stvar. Ako sam za neke krepucnula lani… Sebi sam živa. O, da, sebi sam jako živa.
Emotivno me ispraznio ovaj tekst. Ali tako ja to volim. Ima nešto mazohističko i čarobno u ovom prekapanju duše. Zadnje rovarenje ne mogu obaviti sama. Prepustit ću ga Italu Calvinu i riječima: Vlada i ratuje, ratuje i vlada, činilo se kao da je već malo i ostario otkako su ga posljednji put bili vidjeli ovi ratnici.
O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.