Sastav stanovništva na srednjovjekovnom Kaptolu, nakon tatarskog pustošenja zagrebačkog kraja, nije se bitno mijenjao. Kaptolskim područjem i dalje ponajviše prevladava svjetovno stanovništvo, zbog čega se Kaptolu daje taj pečat svećenstva. Svjetovnjaci su uglavnom bili Hrvati, ali kao i na Gradecu, i na Kaptolu je bilo drugog stanovništva – ponajviše: Talijana, Mađara i Nijemaca, ali i Francuza. Za Francuze se pretpostavlja da su se naselili u Vlaškoj Vesi kada su došli graditi prvu katedralu. Mađara uglavnom ima među višim svećenicima, a ono se bavi svojim crkvenim i vjerskim obavezama, kao i javnim i upravnim zadaćama.
Početkom 14. stoljeća na Kaptolu su se naselili cisterciti koji su bili i vlasnici jednog dijela Opatovine. Taj se prostor zvao vicus monasterii, ili samostanska ulica, gdje su vlasnici kuća imali i određene obveze prema njima – cistercitima. Cisterciti su u javnom životu srednjovjekovnog Zagreba imali važnu ulogu, a njihov se samostan smatrao vjerodostojnim mjestom i mogao je izdavati javne isprave i povelje. Cistercitski opat, inače osoba od povjerenja kralja i pape, mogao je čak i izopćiti iz crkve, što dovoljno govori o statusu cistercita u Kaptolu, pa i u srednjovjekovnom Zagrebu općenito.
Među ostalim stanovništvom Kaptola postoji određena razlika – jačao je brojniji duhovnički stalež koji je dao još jači crkveni status Kaptolu, a osim biskupa, kanonika i arhiđakona, te redovnika templara i dominikanaca, pojavljuju se i franjevci i spomenuti cisterciti. Također, na Kaptolu se osniva zbor prebendara – svećenika za obavljanje raznih dužnosti u stolnoj crkvi.
Franjevci su se na ovo područje doselili u drugoj polovici 13., a cisterciti početkom 14. stoljeća. Dok su franjevci ostali trajno, cisterciti su zbog straha od provale Turaka pobjegli u tada sigurniju Sloveniju (krajem 15. stoljeća). Nešto kasnije, dominikanci iz istog razloga bježe u sigurniji i utvrđeniji susjedni Gradec, kada se već pred kraj srednjeg vijeka polako gubi crkveno obilježje biskupskog grada.