Zbog svih onih povlastica koje su došle zajedno sa Zlatnom bulom 1242. godine, Gradec je postao mjesto koje je privlačilo mnoge stanovnike, strance ali i brojne sunarodnjake iz drugih hrvatskih gradova. Zahvaljujući tim brojnim povlasticama koje su ulijevale sigurnost, Gradec je postao i idealan grad za brojne obrtnike i trgovce. Zbog jačanja tog staleža, srednjovjekovni Gradec je dobio karakter razvijenog obrtničkog grada.

Brojni obrtnici počeli su se slijevati iz pokrajine ili drugih zemalja, a voljeli su, poput trgovaca, dolaziti u Gradec sve do druge polovice 15. stoljeća jer je baš taj grad bio jedini na širem području koji je bio zaštićen obrambenim zidom, ali i zbog oprosta od plaćanja određenih davanja za robu koju su proizvodili i njome trgovali.

Trgovci su uglavnom bili Hrvati, nešto Nijemci i Talijani, a Mađara je bilo najmanje. S vremenom, unutar gradečkih zidina, obrtnici polako postaju najvažniji faktor u razvoju grada, i to uglavnom zbog zaštite unutar zidina Gradeca.

Razvoj obrtništva se proširio van gradečkih zidina i Zagreba, te obrtnici uskoro počinju opskrbljivati svojim proizvodima ne samo vlastite građane, već i seljake i feudalnu gospodu iz bliže ili dalje okolice grada 

Bilo je mnogo vrsta obrtnika u Zagrebu, neki od njih su bili zlatari, kovači, gumbari, lončari, mlinari, bačvari, kožari, krznari, mesari, urari, brijači, sapunari, ribari, stolari, bravari, kipari, voćari, postolari, čizmari, štitari, svjećari, i tako dalje…

Važno je bilo da svaki obrtnik zna koji mu posao pripada, na primjer: nožari su pravili noževe, a cesari mačeve i bodeže, dok su oklopari bili zaduženi za željezne oklope, a strelari za strijele.

Među obrtničkim zanimanjima posebno su bili cijenjeni zlatari, a u gradu ih se, u drugoj polovici 14. stoljeća, spominje čak 29, od kojih su neki bili iznimno imućni i cijenjeni građani, čak i članovi gradske uprave. Pretpostavlja se da su zagrebački zlatari izradili mnoge sačuvane umjetničko-obrtničke metalne predmete iz 14. stoljeća, a vjeruje se da je i gradski pečat s kraja 14. stoljeća, koji se čuva u Muzeju grada Zagreba, upravo njihovo djelo.

Prema brojčanom stanju, zanimljivo je vidjeti da je u drugoj polovici 14. i prvoj polovici 15. stoljeća, u Zagrebu bilo najviše postolara (38), zatim mesara (36), zlatara (29), krojača (27), remenara, zatim kolara, lukara, lončara, kamenara i kovača. Malo je bilo pekara, navodno samo 6, dok je klobučar bio samo jedan.

– Google oglasi –