Advent, mistično i čarobno razdoblje, omeđeno je vremenskim periodom. Početkom adventskog razdoblja najčešće se uzimaju imendani sv. Barbare (4.12.) ili sv. Lucije (13.12.), dok se završetkom smatra blagdan Sveta tri kralja (6.1.).
Svaki čovjek, pa čak i oni nereligiozni, adventsko vrijeme doživljavaju na svoj jedinstven način. Nekima je Advent vrijeme pripreme za nadolazeće blagdane, drugima pak vrijeme duhovne obnove ili smirivanje pred Novu godinu i donošenje osobnih ciljeva, dok neki uživaju u čarima dobre zabave i kupovini poklona sebi ili dragim osobama. No, svi se slažu u jednom, da je Advent za svakog ponaosob posebno vrijeme.
Za potpuni doživljaj Adventa valjalo bi uključiti sva osjetila. U potpunosti se prepustiti divnim mirisima kuhanog vina i cimeta koji se osjećaju u zraku. Osjećaju škripanja snijega pod nogama ili pak zime na svojim licima i rukama. Divnim bojama i svjetlucavim svjetlima kojima Zagreb vrvi u vrijeme Došašća.
Simbolima Adventa najčešće se smatraju: pšenica, adventski vijenac, jaslice, slamica, no za svakoga je to neki poseban simbol koji ga veže za to magično razdoblje.
Stari Zagrepčani, Purgeri rekli bi po domaći, obilježavali su od davnina Advent na svoj način.
Razdoblje između imendana sv. Barbare i svete Lucije bilo je usko vezano uz običaj sijanja pšenice. Simbolika sijanja pšenice vezana je uz plodnost, te bi stari Zagrepčani, a običaj se sačuvao do današnji dana, visinu izrasle pšenice uspoređivali sa prosperitetom nadolazeće godine.
Zagrepčani su njegovali svoju kuturu, tradiciju i vjeru kroz povijest. Na području Zagreba i okolice u 19. stoljeću bio je popularan običaj izrade jaslica. U početku to su bile papirnate jaslice (Kipci). Jedne od najstarijih poznatih jaslica na području Zagreba i okolice iz 1916. godine, poznate kao „Hrvatske božićne jaslice“ (izradio Vojta Braniš). Čuvaju se u crkvi Sv. Blaža u Prilazu Gjure Dežalića. Smatraju se prvim hrvatskim jaslicama zbog figura obučenih u narodne nošnje. Braniša je napravio i seoski tamburaški sastav i tako je dodao prepoznatljivi domaći, lokalni sadržaj.
U današnje vrijeme populane su žive jaslice, a običaj je u Zagrebu zaživio krajem 19. stoljeća.
Zagreb je po mnogočemu poseban grad. Donedavno je bio jedini grad koji je imao crkvicu Sv. Dizme. Izgrađena je 1706. godine na kaptolu i od tada je najstarija crkvica posvećena „dobrom razbojniku“ na svijetu.
Zagrepčani su obilježavali i svetkovinu sv. Nikole kojoj su se najviše veselila djeca, a kroz samu proslavu provlačila se borba dobra (sv. Nikola) i zla (Krampus).
23. prosinca, na spomendan Sv. Klementa slavio se tzv. kokošji Badnjak (Kokošjevo). Taj dan provodili su se razni običaji koji bi osiguravali plodnost kokoši (kokošinjce je imala gotovo svaka kuća na Gornjem gradu sve do 1954. godine). Djeca su kokotala po ulicama, ali i skupljala kukuruz po podu.
Dan kasnije, na sam Badnjak Zagrepčani su dočekivali unutar svojih obitelji, kao i sam Božić. Najviše poslova unutar samih obitelji obavljale su žene (kuhanje „bažula“ za grah salatu s bučinim uljem – jedino jelo zbog posta i nemrsa. Zatim priprema ribe – ne bakalara kao u današnje vrijeme, već riječnih riba iz Save i potoka na području Zagreba. Pekli su se i kolači, osobito orehnjača i medenjaci, kao i ostali tzv. prigrisci). Muški dio obitelji bio je zadužen za ogrijev, slamu koja se prostirala kroz cijelu kuću u večernjim satima Badnjaka, a valjalo je i nasaditi bor koji se kitio u večernjim satima se prije odlaska na polnoćku.
Zagrepčani su bor kitili svatko po svojim imovinskim mogućnostima. Jedan od najvažnijih ukrasa svakako je bio licitar. Od ostalih ukrasa svakako treba spomenuti: ukrasne bombone (u večini slučajeva sami slatkiši su bili pojedeni, dok bi se u ukrasni papir zamatao da izgledom podsjeća na same bombone), obojeni češeri, jabuka i orasi , te raznobojne svjetlucave trake i sl. Dakako da su se postavljale i svijeće, kao preteča današnjih ukrasnih lampica (popularne u širokim masama od 50-ih godina 20. stoljeća). Na vrh bora stavljala bi se zvijezda ili luk (do Sveta tri kralja on bi proklijao, pa bi se po veličini izdanka gatalo o predstojećoj godini i njezinoj plodnosti).
Na polnoćku bi Zagrepčani odlazili u krugu obitelji, praćeni božićnim pjesmama, a nakon polnoćke bi se kratko zadržavali ispred crkve kako bi čestitali Božić jedni drugima. *Zanimljivost: Tradicionalno najveća polnoćka se odvijala u Katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava. Jedno kratko vrijeme nakon potresa (1880.) ulogu katedrale preuzela je Crkva svete Marije na Dolcu.
Poseban ugođaj je proslaviti Božić 976 metara nadmorske visine u predivnoj crkvi Majke Božje kraljice Hrvata (od 1932. godine župna crkva, cilj je svakog planinara i izletnika).
Božić je obiteljski blagdan. U današnje vrijeme svrstava se uz bok Uskrsu (po tradiciji najvećem kršćanskom blagdanu). Za razliku od Badnjaka obilježava se uz obilje blagdanskog stola uz pjesmu, priču i druženje unutar najbliže obitelji. Za Zagrepčane je poseban događaj obiteljski ručak: najčešće je to purica s mlincima.
Od poklona koje su od davnina Zagrepčani poklanjali jedni drugima za Božić, valja istaknuti da su se poklanjale sitnice (rogač, ogledalce, konjić/lutka, nakit i sl.) Muškarci su svojim simpatijama poklanjali jabuke, kao simbol naklonosti i vjernosti.
Nakon Božica Zagrepčani su slavili imendane (do 20. stoljeća, čak više nego li sam rođendane), pa je tako proslava imendana prvomučenika Stjepana, te nakon njega i Ivana (sačuvan je običaj iznošenja slame iz kuće podno voćaka u vrtovima; početak blagoslova kuća).
Dan Nevine dječice slavi se 28. prosinca. Naziva se i Šibarjevo ili Herodoševo. Toga dana, kada se Crkva sjeća nevine dječice, koje je dao pogubiti židovski kralj Herod bojeći se, da će novorođeni Isus zauzeti njegovo prijestolje pa je naredio, da se poubijaju svi dječaci u Betlehemu i po svoj okolici, od dvije godine naniže (Mt 2,16), nadajući se da će među njima biti i Isus. Običaj Zagrepčana na taj dan je bio da šibom lagano šibom istuku svoju djecu (za zdravlje) ili odrasle maloljetnike (za brže odrastanje). Dok su mladići (Herodoši/šibari) po zagrebačkim ulicama zloupotrebljavali običaj šibanja, pa su šibali djevojke po gradu, sve dok gradska uprava taj običaj nije zabranila (sam običaj se izgubio između dva svjetska rata).
U Adventsko vrijeme stari Zagrepčani su svoje slobodno vrijeme provodili na klizalištima (prvo klizalište, isključivo za gospodu u Klovićevim dvorima – 1870.; prvo javno klizalište – Marulićev trg – 1874.), skijalištima (Cmrok ili Medvednica) ili sanjkalištima (Tuškanac, Pantovčak, Gornji grad).
Malo je sačuvanih podataka o čekanju novoga leta u Zagrebu. Većinom su Zagrepčani dočekivali u krugu svojih obitelji. Tek krajem 19. stoljeća postaju popularniji i u „ludim dvadesetima“ Silvestrovo doživljava svoj bum (najpopularnije je bilo dočekati Novo ljeto u Hotelu Esplanade i dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda, a kasnije u Pivovari, kod Bednjanca u Frankopanskoj i u Lovačkom rogu). Uz obavezni kušlec, najljepša čestitka je bila: „Daj nam Bog zdravlja i majka Božja penez pa bu onda sve v redu.“
Nakon Nove godine u Zagrebu je bio običaj da dimnjačari donose na kućne pragove kalendare za tekuću godinu, te tako bili prvi čestitari. Kasnije su sve uslužne djelatnosti grada (pekari, smetlari itd.) preuzele taj običaj. Zbog zloupotreba spomenutog običaja Poglavarstvo grada je odredom donijelo tzv. Oprost od čestitanja ukoliko se u gradsku blagajnu uplatio godišnji danak.
Adventsko vrijeme završava blagdanom Sveta tri kralja (6.1.). Tada se na području Zagreba pojavljuju zvjezdaši, grupe od tri dječaka, koji drže betlehemsku zvijezdu od kartona. Zovu se i betlemehari ili svjećari. Obilazili su kuće, nekad i uz pratnju dječaka koji su svirali te pjevali: “O Sveta tri kralja o blažen vaš dan, kad Sveti Kralj Mladi bil z neba poslan”. Pri tome su dobivali poklone od mještana.
Posebne zahvale za ovaj članak idu organizatoricama događanja Advent u Zagrebu na drukčiji način.
O autoru teksta: Vedran Danko diplomirani je profesor povijesti s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Kao rođeni Zagrepčanin zaljubljen je u svoj rodni grad, njegovu prošlost i sve što On predstavlja. Uživa u zelenilu i prirodi svoga rodnog grada i veseli se svima koji poštuju, cijene i vole Zagreb bilo da tu žive ili su samo u posjeti.