17. stoljeće u Zagrebu je ponajviše obilježeno izgradnjom novih objekata i obnovom starih koje je nagrizao zub vremena ili su pak oštećeni u 16. stoljeću za vrijeme Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata. No, osim izgradnje, još u 17. stoljeću javlja se težnja drugih zemalja za pripajanjem Zagreba. Tako s jedne strane postoji težnja Beča za ostvarivanjem centralističke i apsolutističke vlasti s krajem, dok su s druge strane Mađari koji žele prevlast nad Hrvatskom.
Nakon što su se Mađari krajem 17. stoljeća oslobodili Turaka, osjetili su se dovoljno snažni da razmišljaju o ideji borbe protiv bečkog centralizma i da idu u smjeru nacionalnog oslobođenja i teritorijalnoj ekspanziji prema Hrvatskoj te – podvrgavanju Hrvatske.
Zamisao je bila ta da se stvori jedinstvena ugarsko-hrvatska državna zajednica u kojoj bi Hrvatska bila podređena ugarskoj vlasti te više ne bi postojala kao posebna državno-pravna jedinica.
Naravno, ta je ideja stvorila otpor u krugovima hrvatskih političkih predstavnika, a ponajviše u redovima nižeg plemstva, zbog čega se javlja želja za odcjepljenjem od Mađarske. Ideja o odcjepljenju od Mađara javila se još ranije, i to na crkvenom polju, kada su crkveni redovi u Hrvatskoj, živeći s Mađarima, osjetili težnje susjeda.
Zagrebački franjevci su se još 1655. godine odvojili od ugarske provincije i osnovali posebnu provinciju baš u Zagrebu. Nešto kasnije i hrvatski pavlini skreću raditi na osamostaljenju vlastite provincije.
Na početku 18. stoljeća – 1708. godine – zagrebački biskup Martin Borković počeo je raditi na ideji da zagrebačku biskupiju odvoji od mađarske crkve i uzdigne ju na razinu samostalne nadbiskupije.