Današnji Zagreb izrastao je iz dvaju srednjovjekovnih naselja. Dva naselja stoljećima su se razvijala na susjednim brežuljcima. Biskupski Kaptol koji se izvorno više nazivao Zagrebom i Slobodni kraljevski grad Gradec. Pod biskupsku vlast pripadali su: Vlaška ulica i Laščina, Dolac, Nova Ves, Opatovina, Skalinska ulica, istočni dio današnje Tkalčićeve i ulica Pod zidom. Područje Gradeca obuhvaćalo je cijeli Gornji i Donji grad, te sela Trnje, Horvate, Črnomerec, Fraterščicu i Gračane. Tijekom godina nametnula se potreba za administrativnim ujedinjenjem u jedinstvenu općinu.

Na poticaj bana Josipa Jelačića, 7. rujna 1850. godine, car Franjo Josip I. objavljuje carski patent kojim se u jedan, slobodni, kraljevski glavni grad Zagreb udružuju sve dotadašnje samostalne jedinice. Slobodni i kraljevski grad Gradec ujedinjen je s općinama Kaptol, Nova Ves, Vlaška ulica i selo Horvati u jedinstven grad Zagreb. Zanimljivo je naglasiti da je ujedinjeni Zagreb imao oko 16 tisuća stanovnika.

Patentom je objavljen i Privremeni općinski red za kraljevski grad Zagreb, čime je reguliran daljnji proces modernizacije gradske uprave. Na čelu grada više nije bio gradski sudac, već gradski načelnik (lat. iudex civitatis) kojeg se biralo iz redova gradskih vijećnika, a izbor mu je potvrđivao kralj. Gradski je načelnik zapravo bio izvršni organ gradskog zastupstva. Općinari, njih 30, činili su općinsko vijeće – zastupstvo.
Prvi izbori za novu gradsku vlast održani su u proljeće 15. svibnja 1851. godine. Za prvog gradonačelnika bio je izabran Janko Kamauf koji je do tada bio varoški sudac Gradeca, vizionar čije su ideje uspjeli ispuniti tek njegovi nasljednici.
Svi su građani postali jednaki pred zakonom, što je značilo da su imali pravo sudjelovati u radu gradske uprave. Jedini uvjet bio je uredno plaćanje poreznog cenzusa u iznosu od 5 forinti godišnje.

Ovo je vjerojatno najvažniji povijesni dan za Zagreb jer uz ujedinjenje obilježava i početak ubrzanog razvoja u administrativnom, urbanom i kulturnom pogledu.