Zbog brojnih prednosti lokacije grada Zagreba, poput povoljnog prometnog položaja, osnivanja biskupije 1094. godine, središta sa sjedištem zagrebačkog župana, kasnije i bana, na ovim se područjima vrlo rano pojavljuje trgovina. Prvo središte pojavljuje se na Kaptolu i to nakon utemeljenja biskupije 1094. godine, a na Gradecu nakon proglašenja slobodnim kraljevskim gradom 1242. godine.
Dodatni impuls zagrebačkoj trgovini svakako je i osnivanje nekolicine godišnjih sajmova čime sve intenzivnije raste trgovački promet – s domaćim stanovništvom, ali i s drugim zemljama.

Postoje dva značajna dokumenta koja puno govore o trgovini na zagrebačkom prostoru u srednjem vijeku. Prvi je izdao Kaptol sredinom 14. stoljeća a govori o ubiranju placovine na cijelom zagrebačkom području, dok početkom 15. stoljeća gradska općina izdaje statut o trgovini. Uz ta dva dokumenta izdane su i knjige rashoda, te ostale pojedinačne odredbe koje su definirale trgovanje na cijelom zagrebačkom području, a u drugoj polovici 15. stoljeća Hrvatski sabor donosi mitnički cjenik.
Sajmovi na zagrebačkom prostoru, na kojima se prodavala i kupovala raznovrsna roba, domaći i strani proizvodi, namirivali su široke potrebe stanovništva cijelog ovog kraja.
Ako govorimo o domaćim proizvodima, posebno su se isticala stoka i stočni proizvodi, krupna goveda, perad, i razna divljač, a nije nedostajalo niti ribe, mesa, masti, slanine, mlijeka, jaja, sira, te voća i povrća, vina, meda, ulja i soli. Na sajmove je stizalo i voće iz Italije, poput limuna, naranči i smokve.

Osim hranidbenih proizvoda i stoke, sajmovi su u ponudi često imali i odjeću – muška i ženska odijela, kao i lonaca, keramike, oruđa i oružja, te kovina.
Robu su na sajam dopremali profesionalni trgovci ili obrtnici i seljaci, a proizvode svoje zemlje opremali su uglavnom feudalci. Roba se dovozila zaprežnim ili ručnim kolima, košarama ili torbama.
Jedno od pravila trgovanja je bilo da se roba mora istovariti na određenom mjestu, a strogo je bilo zabranjeno da se roba prodaje po kućama ili gostionicama, čime bi se izbjegavalo plaćanje propisanih davanja.

Za poljodjelske proizvode, stoku, drva i razne proizvode kućnog obrta, placovinu nije plaćao samo prodavač, nego i kupac.
Naravno, bilo je tu i prodavača koji su izbjegavali plaćati placovinu, te su pokušavali krijumčariti robu tajnim putevima ili ju istovariti na nedopuštenim mjestima, a na njih su motrili tzv. pobirači placovine. Ukoliko bi netko bio uhvaćen u krijumčarenju, njemu bi se roba zaplijenila, kao što su bili kažnjeni i oni koji su izbjegavali platiti obavezne tržne namete. Grad je, u svrhu pravedne trgovine, provjeravao da li su vage ispravne, kao i da li je roba zdrava.

Placovinu na cijelom zagrebačkom području naplaćivao je Kaptol, a Gradec je pazio da se roba potajno ne prodaje jer je i on naplaćivao svoje tržne pristojbe.
Većina domaćih proizvoda poljodjelstva, vrtlarstva, te stočarstva, vinogradarstva i ribarstva dolazila je iz plodne okolice podno Zagrebačke gore, kao i sa Save i brojnih potoka koji su prolazili tim područjem.
Sajmovi na zagrebačkom području su imali bitnu ulogu u razvoju trgovine ovih prostora jer su omogućavali obrtnicima i trgovcima izlaganje i predstavljanje svojih proizvoda, a stanovništvu su nudili širok spektar proizvoda.