Kada je mađarski kralj Ladislav, 1094. godine, osnovao zagrebačku biskupiju, imao je cilj da ona, vjerojatno i zbog njezine političke zadaće, bude gospodarski jaka. Kako bi to ostvario, ali i stekao njihovu naklonost, podario je biskupu i Kaptolu mnogobrojne posjede. To je bilo kada se i u nas počeo uvoditi feudalni sustav pa kada kraljevi dijele velika zemljišta uglednim pojedincima ili korporacijama i stvaraju tzv. “zemaljsku gospodu”.
Takva su “gospoda” postali i zagrebački biskup i Kaptol – kao zbor kanonika. Biskup je ponajprije dobio veliki posjed Dubravu kod Čazme s tamošnjim žiteljima i šumama, a poslije i Kalnik te i samu Čazmu. Kaptol je dobio svetošimunski posjed i komplekse šuma na Zagrebačkoj gori.
No, već tijekom prvog stoljeća i biskupski i kaptolski posjedi se povećavaju – nešto zahvaljujući kraljevskim i vojvodskim darovnicama, zaklada, oporukama, ali nešto i darovima svjetovnjaka i kupnjama.
Početkom 13. stoljeća, biskupu i Kaptolu su pripadali ogromni zemljišni kompleksi – ne samo u Zagrebu, nego i dalje – po cijeloj sjevernoj Hrvatskoj i zapadnoj Slavoniji.
Povrh brojnih velikih zemljišta, Kaptolu je krajem 12. stoljeća zagrebački kanonik Baran darovao još i zemlje jugoistočno od Zagreba, poput Brestja, Resnika, Sopnice, Trnave, Borongaja i druge zemlje koje je kao zahvalu za vjernost dobio od hercega Andrije uz kojeg je pristao u borbi za prijestolje s njegovim bratom Emerikom.
I nešto istočnije, na području današnje Dubrave, postojala su zemljišta koja su bila u vlasništvu Kaptola i biskupa. Gotovo u svim selima u srednjem su vijeku živjeli podložnici zagrebačkih biskupa, Kaptola i pojedinih kanonika.
Kako bi poboljšao imovinsko stanje kanonika, biskup Augustin Kažotić je početkom 14. stoljeća razdijelio kaptolska zemljišta u 22 predija i dao ih na uživanje pojedinim kanonicima.
Sve do početka 20. stoljeća, Kaptol je bio vlasnikom velikih površina srednjeg i južnog dijela današnje općine Dubrava, a kasnije je ta zemlja prešla kupnjom, kao i provođenjem agrarne reforme 1919. godine, prešla u vlasništvo individualnih vlasnika.
Vraćamo se prema središtu današnjeg grada i dolazimo do Vlaške ulice. Naime, južno od Vlaške, odmah iza dominikanskog samostana i njegove crkvice Sv. Nikole, prostirala se zemlja Krog, čiji su vlasnici u početku bili biskupi, od 1235. godine kanonici, a od 1237. godine većim dijelom dominikanci (mali dio je i dalje bio u posjedu kanonika).
Neke posjedi, poput onih na Lepoj (Novoj) vesi, Vrapča, Retkovca, Kašine i Sesveta, kanonici su zajednički uživali, dok su neki pojedini kanonici koristili ih sami kao svoje posebne predije. Zajedničke kaptolske zemlje obrađivali su kunovnjaci koji su se tako zvali jer su svake godine kao odštetu Kaptolu morali davati kuninu kožu ili 18 denara.
Na predijama su živjeli podložnici koji su za kanonike imali zadaću obavljati razne poljodjelske i druge radove, plaćati im daće, davati darove te u Zagreb dopremati tzv. prirodnine. Svake godine o ljetnom Stjepandanu, Uskrsu, Božiću i Martinju, morali su svojim gospodarima na Kaptolu dovoziti darove u žitu, vinu i drugim plodovima zemlje, a osim toga – crkva je već u najstarije doba imala prihoda od desetine, maltarine, placovine i brodarine.
Svim zajedničkim kaptolskim posjedima upravljao je od 1334. godine kanonik dekan, a za tu se dužnost svake druge godine birao drugi član Kaptola.
Stoljećima su se biskupski i kaptolski posjedi povećavali, zbog čega su u srednjem vijeku obuhvaćali površinu od oko 250.000 hektara. Kraljevi su biskupu i Kaptolu prava na stečene posjede nanovo potvrđivali kako bi ih učvrstili u njihovom vlasništvu.