Zgrada na zapadnoj strani Markovog trga nosi naziv Banski dvori, a danas ju najviše poznajemo o tome što je u njoj smještena Vlada RH. Banski dvori su nekada bili dom hrvatskih banova, od 1809. do 1918. godine.
Zgrada je dugačka barokna jednokatnice, a nalazi se na adresi Trg sv. Marka 1.
Banske dvore danas čini kompleks od dviju četverokrilnih gradskih palača, sagrađenih u drugoj polovici 18.-og i početkom 19.-og stoljeća nadogradnjom starijih srednjovjekovnih građevina, a omeđeni su Trgom sv. Marka i trima ulicama – Freudenreichovom, Matoševom i Brezovačkog.
Banski dvori su sagrađeni u stilu baroknog klasicizma krajem 18. stoljeća na mjestu nekadašnje kuće bana Petra Zrinskoga.
Kako je imovina Zrinskih nakon propasti urote 1671. godine zaplijenjena, stara kuća Zrinskih na Markovu trgu prodana je obitelji Čikulini te je kasnije prešla u posjed grofa Petra Troila Sermagea, te konačno u posjed obitelji Kulmer.
Kad je stara kuća Zrinskih (tada poznata kao palača Sermage-Kulmer) teško stradala u požaru, Ivan Kulmer ju je obnovio, proširio i na susjedne objekte, a 1801. godine počeo je gradnju reprezentativne palače.
Nedovršenu zgradu prodao je 1808. godine Zemaljskoj vladi za 75.000 forinti.
Hrvatski Sabor, koji je zajedno zasjedao sa Zagrebačkom županijom do 1807. godine, donosi odluku o kupnji kraljevske kuće u kojoj će se uz Sabor moći smjestiti i najviši sudovi te u kojoj će moći stalno stolovati hrvatski ban.
Slijedom toga, godinu dana kasnije ban Ignjat Gyulaj prodao je staru saborsku palaču Zagrebačkoj županiji kao vijećnicu, te je kupio kuću baruna Ferdinanda Kulmera na zapadnoj strani Markovog trga kako bi dobio novu kraljevsku kuću za trajan smještaj banova, sjedište sudova, pohranu javnih spisa i kraljevskih knjiga.
Kupoprodajni ugovor o prodaji palače je sklopljen 01. kolovoza 1808 godine, a iako u takvoj zgradi nije bilo dovoljno prostora za saborska zasjedanja, takvim je rasporedom u prvom redu riješeno pitanje stana za bana, čime je palača i dobila ime “banska palača”, danas “banski dvori”.
Do početka 1809. godine, palača je renovirana i nadograđena, te su u njoj smješteni kraljevski Zemaljski arhiv, Banski i zemaljski sudbeni stol, te hrvatska sabornica.
1837. godine, od obitelji Rauch, kupljen je i sjeverni kompleks, sjeverno krilo sadašnjih Banskih dvora, a nakon dogradnje zapadnog i sjevernog krila zgrade, u taj dio palače smješta se i Banski i Sudbeni stol.
Tijekom svog banovanja u Banskim dvorima živio je i ban Josip Jelačić, koje je tu i umro.
Za vrijeme Jelačićevog mandata, 10. rujna 1850. godine, u zgradu je dovedena telegrafska žica, čime je Zagreb spojen na brzojavnu mrežu s Bečom.
Iz iste te zgrade, banski namjesnik Mirko Lentulaj, 28. rujna 1850. godine poslao je i prvi hrvatski brzojav, koji je poslan Ječiću koji se zatekao na službenom putu u Beču.
Posljednja velika nadogradnja, i proširenje sjeverozapadnog dijela kompleksa, obavljena je 1882. godine, pri kraju banovanja prvog bana pučanina Ivana Mažuranića. Nakon toga, na Banskim dvorima nije bilo većig zagvata kojima bi se mijenjao volumen i prostorni odnosi kompleksa zgrada.
Početkom banovanja Nikole Tomašića, dvori su uređeni i obnovljeni, a pregrađena je i nanovo uređena dvorana za primanje.
Napravljen je i zrcalasti strop, te su montirani stari vrijedni lusteri. Zamijenjena je stara željezna peć novom keramičkom, a tada su u ovu dvoranu postavljeni i portreti hrvatskih banova.
Danas su Banski dvori na listi zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske.