Šibenik je jedan od najstarijih hrvatskih gradova na Jadranu, smješten uz ušće Krke u široki zaljev; do epidemije kuge polovicom 17. stoljeća bio najveći grad na istočnoj obali Jadrana. Na strmoj litici iznad stare jezgre razvio se fortifikacijski sustav u kojem dominantnu ulogu ima kaštel koji se danas službeno promatra kao tvrđava sv. Mihovila – nekadašnji epicentar obrane ulaza u šibenski akvatorij.
Tvrđava sv. Mihovila obuhvaća kompleks citadele, pretprostora, barbakana i dvostrukih bedema na uzvisini od oko 70 metara nadmorske visine; castrum se prvi put spominje 998. godine. Značajna je uloga u obrani prilaza kanjonu Krke prema Skadinu, a povijesni slojevi uključuju rušenja i dograde od 13. do 18. stoljeća, uključujući eksplozije barutana 1663. i 1752. godine koje su mijenjale oblik unutrašnjosti.
Sjeverno od jezgre, na brdu Vidakuša oko 80 metara nadmorske visine, nalazi se tvrđava Barone (Šubićevac), građena 1646. godine istovremeno s tvrđavom sv. Ivana radi obrane od osmanske prijetnje u 17. stoljeću. Kompleks je prostorno podijeljen na viši obrambeni dio i niži prag prema gradu; Gradsko je vijeće 1912. godine kupilo područje i nazvalo ga Šubićevac po staroj plemićkoj obitelji Šubića.
Tvrđava sv. Ivana (Tanaja) smještena je na oko 115 metara nadmorske visine; podignuta je u rekordnom roku kroz kolovoz i rujan 1646. godine prema nacrtu franjevačkog inženjera Antonija Lenija iz Genove, s tipičnim zvjezdastim tlocrtom i „tanaglijom“ na sjeveru. Opsada 1647. godine protiv oko 20 000 napadača završila je neuspjehom osmanske vojske, a osmanska vojska izgubila je oko 4000 vojnika.
Na ulazu u kanal sv. Ante utvrda sv. Nikole zatvara morski pravac trokutastim bastionskim tlocrtom na otočiću Ljuljevcu i logički nadovezuje kopnene tvrđave koje kontroliraju zaleđe i visinske linije. Čitav sustav pokazuje kako je Šibenik historijski složio višeslojnu obranu – od srednjovjekovnog kaštela do renesansno-baroknih radova koje povezuje isti strateški cilj: kontrolu jedine prirodne luceno-kanalne veze prema gradu.