Razvitak grada na lijevoj i desnoj obali potoka Medveščak (tada poznatog i kao Crikvenitza, Cirkuniza, Crikvenik), prekinula je provala Tatara 1242. godine. Tatari su dolazili iz daleke Azije pod Batu-kanovim vodstvom, a u svoj su osvajačkom pohodu projurili kroz ruske ravnice, opustošili su Poljsku i 1241. godine ušli u Mađarsku.
Na rijeci Šaju su porazili ugarsko-hrvatsku vojsku, a u potjeri za kraljem Belom ulaze i u Hrvatsku. U zimu 1242. godine prolaze zaleđenu Dravu, pustoše Čazmu i dolaze sve do Zagreba.
Divljačke su horde u potpunosti opustošile grad, rušile i palile crkve, kuće, pljačkale, ubijale ljude, a iza sebe su ostavili potpunu pustoš, zgarišta i smrt. Spasiti su se uspjeli samo oni koji su pred njima pobjegli u šume i gore.
Pri bijegu iz Mađarske, kralj Bela se kratko zadržao u Zagrebu gdje je bezuspješno pokušao organizirati obranu, nakon čega s vojskom, plemstvom, te velikašima i crkvenim dostojanstvenicima, među kojima je bio i zagrebački biskup Stjepan, bježali prema jugu u Dalmaciju. Za njima je i mnogobrojno zagrebačko stanovništvo, iz straha, bježalo prema gorju Primorja.
Nakon tatarskog pustošenja Zagreba, grad se morao iz temelja obnavljati, započeti potpuno novi život. S vremenom se i rijetko stanovništvo vraća, a među njima je svakako bilo i novog svijeta.
Iste se godine i kralj Bela vraća, te na povratku iz Dalmacije zastaje u Zagrebu gdje odlučuje da se na brdu Gradecu podigne jaka utvrda koja će ući u sklop sustava utvrđenih gradova zasnovanih za obranu države. Druga, vrlo bitna odluka, bila je da različitim privilegijama privuče što više ljudi koji će također moći poslužiti za obranu u slučaju neprijateljskog prodora.
Kako bi to postigao, vladar je gradskoj općini, koja je tu morala postojati sa sjedištem u podgrađu, ili čak već na Gradecu, podijelio povlastice slobodnog kraljevskog grada. Bela je to učinio 1242. godine ispravom Zlatna bula, koju mnogi smatraju osnivačkim dokumentom zagrebačkoga Gradeca.
Povlastice, koje su došle Zlatnom bulom, dotadašnji i budući žitelji dobivaju razna prava koja su u grad trebala privlačiti brojne stanovnike, a ponajviše gospodarstvenike, obrtnike i trgovce, kako bi se mogla razvijati gospodarska djelatnost.
No, uz sva ta prava su došle i neke obveze za građane prema kralju. Svakako jedan od najtežih zadataka je bio izgradnja jakih utvrdnih zidova oko Gradeca, koji građani ispunjavaju između 1242. i 1266. godine (možda i do 1257. godine kada se prvi put spominje naselje kao castrum Grech).
Paralelno s izgradnjom utvrda oko Gradeca, unutar njih se grade i brojne nove kuće, dok su neke preseljene iz podgrađa – čime se polako gradi i obnavlja naselje na brdu Gradec.
Jedni od prvih stanovnika povratnika na Gradecu su bili kraljevi podanici, kraljevi ljudi, članovi dotadašnje općine, koji su do tada imali svoje kuće i živjeli u podgrađu (na području Harmice, Duge ulice i Ilice). Za njih je kralj rekao da su se potpuno istrošli gradeći uz velike žrtve utvrde, podižući ili seleći svoje kuće iz predgrađa na Gradec. Za te im je žrtve zamijenio “za vječno” vojničku dužnost, javne terete i službu godišnjim porezom od 200 pensa (40 maraka).
Upravo povijest slobodne općine na brdu Gradecu od sad će predstavljati najveći dio povijesti grada Zagreba.