Tijekom cijelog 17. stoljeća postojala je težnja Habsburgovaca da ostvare svoju ideju provođenja centralističko-apsolutističke ideje i Hrvatsku i Mađarsku učine austrijskim provincijama. Cilj je bio da Hrvatsku što više oslabe u političkom, ali i vojničkom smislu. Kada bi Hrvatska uspjela osloboditi dio svog teritorija od Turaka, Habsburgovci bi negodovali jer bi povećanjem hrvatskih granica jačali njezini staleži – nosioci političkog života i borci za njezinu samostalnost.

Protivnici hrvatskog plemstva i njihovim teorija i težnji, kao i njihovih privilegija, ne samo da su bili protiv njihovih uspjeha, nego su doprinosili njihovim neuspjesima u ratovima s Turcima, pa su tako sklopili mir s Turcima koji je bio nepovoljan za Hrvatsku. Takva je odluka izazvala samo dodatno nezadovoljstvo i pobunu u hrvatskim redovima, a vrhunac nezadovoljstva bila je zrinsko-frankopanska urota.

Fran Krsto Frankopan je 20. ožujka 1670. godine došao na današnji gornjogradski Trg sv. Marka gdje je sa sabljom u ruci održao govor pred građanima pozivajući ih da pristanu iz Zrinskog i da se pridruže njegovoj uroti. Gradsko je vijeće na posebnom sastanku odlučilo prihvatiti poziv jer su prepoznali isti cilj. Već dva dana poslije, Frankopan se na sličan način obratio i Kaptolu, no nakon tri dana razmišljanja – kanonici odbijaju njegov poziv.

Krajem istog tog ožujka, 1670. godine, Frankopan je poduzimao razne akcije u okolici Zagreba, pa je tako držao skupštinu plemstva u prekosavskoj Brezovici, dok su njegovi vojnici nadzirali svaki prijelaz kod Susedgrada i promet na Savi kod Zagreba.

U isto je vrijeme Frankopan namjeravao s dvjesto vojnika zaposjesti Zagreb, zbog čega je grad bio iznimno uznemiren. Kada Kaptol nije pristao uz Frankopana, te se priključio protivničkom taboru, javila se opasnost da će doći do otvorenog sukoba s Gradecom. Stanovnike brda Gradeca bio je strah da će u gradu doći do sukoba carske vojske i zrinsko-frankopanskih pristaša, a za slučaj da urota ne uspije – smatralo se da će vladine čete poduzeti kaznenu ekspediciju oko Zagreba i udariti na posjede Zrinskoga pod Zagrebačkom gorom i provaliti u sam Zagreb – gdje su Zrinski imali kuće.

Dodatni strah Zagrepčana je porastao kada su čuli da je karlovački general prema Zagrebu krenuo sa 700-tinjak vojnika s ciljem hvatanja Frankopana i banova kapetana Bukovačkog koji je otvoreno govorio o savezu s Turcima.

Kraj zrinsko-frankopanske urote značio je da su Zagrepčani uspjeli predahnuti – njihove slutnje o kaznenoj ekspediciji carske vojske na Zagreb nisu se obistinile, te su bili sretni da su se oslobodili potencijalne tragedije.

Zrinski i Frankopan 18. travnja 1671. godine osuđeni su zbog uvrede kralja i izdaje zemlje na strašnu smrt odsijecanjem desne ruke i glave. Noć uoči pogubljenja, dvojica velikaša posljednji su se put sastala i oprostila te su napisali oproštajna pisma svojim suprugama, Ani Katarini Zrinski i Juliji Naro Frankopan. Oproštajno pismo Petra Zrinskoga svojoj ženi Katarini (Moje drago serce) već je 1671. godine prevedeno na nekoliko svjetskih jezika.