Grof Petar I. Zrinski rođen je 6. lipnja 1621. u Vrbovcu, gradiću istočno od Zagreba, a pogubljen je 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu. Petar Zrinski je bio ban i vojskovođa, a bavio se pjesništvom. Otac mu je bio grof Juraj V. Zrinski, a majka grofica Magdalena Széhy. Petar Zrinski praunuk je slavnog Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka i unuk Jurja IV. Zrinskog, koji je dao tiskati prvu hrvatsku knjigu na kajkavskom narječju „Decretum tripartitum“ u Nedelišću kraj Čakovca 1574. godine.
Zrinski se školovao kod zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića, a školovanje je nastavio u Mađarskoj i Austriji (kod isusovaca u Grazu). Neko vrijeme proveo je i u Italiji. Živio je i u dvorcu obitelji Zrinski koji se nalazio u Čakovcu. Vjenčao se Anom Katarinom Frankopan (polusestrom Frana Krste Frankopana), s kojom je imao četvero djece: Jelenu (rođenu 1643.), Ivana Antuna (rođenog 1651.), Juditu Petronelu i Zoru Veroniku, a živjeli su u Ozlju.
Petar je bio vrstan ratnik koji se proslavio u brojnim bitkama, a koliko je bio sjajan ratnik i velik junak, najbolje govori podatak da je kralj nazvao Petra „štitom kršćanstva i strašilom Turaka“. Nakon smrti oca Jurja V., kao dijete je uz brata Nikolu VII. nominalno obnašao čast legradskog (međimurskog) kapetana. Bio je kapetan žumberačkih uskoka, s njima se borio u Tridesetogodišnjem ratu. U nekoliko navrata borio se protiv Turaka. Nakon smrti starijeg brata Nikole krajem 1664., Petar Zrinski je 1665. imenovan hrvatskim banom, ali je službeno preuzeo dužnost tek tri godine kasnije (1668.) zbog raznoraznih političkih kalkulacija bečkog dvora.
U borbi za prava Hrvatske povezao se, zajedno s Fran Krstom Frankopanom, s mađarskim vođama. Nakon Vašvarskog mira, u kojemu Turci prema odobrenju Bečkog dvora imaju pravo na teritorij koji su ranije osvajali, javljaju se mnogi nezadovoljnici koji su organizirali Zrinsko-Frankopansku urotu. Urotom su željeli umanjiti sve veći centralizam i apsolutizam hrvatsko-ugarskog kralja Leopolda I. Habsburgovca. Spletom okolnosti i smrti nekih od vođa urote (1666. umro ostrogonski nadbiskup Đuro Lippay, a 1667. ugarski palatin Franjo Wesselényi) hrvatsko-ugarski savez slabi da bi se na kraju se skoro potpuno raspao zbog različitih ideja i načina vođenja urote. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan 30. ožujka 1670. odlaze u Beč kako bi se opravdali za sudjelovanje u uroti, no odmah su uhićeni i na kraju osuđeni na smrt odsijecanjem glave (30. travnja 1671.). Pogubljeni su na opće zgražanje i zaprepaštenje hrvatske i ugarske javnosti, te čitave Europe, a osim njih smaknuti su i članovi urote Franjo Nádasdy i Erazmo Tattenbach. Nakon toga, Bečki dvor uspio je uništiti gotovo sve korijene obitelji Zrinski.
Tijelo Petra Zrinskoga je zajedno s tijelom Frana Krste Frankopana bilo najprije pokopano u Bečkom Novom Mjestu, a danas se nalazi u Zagrebačkoj katedrali. Godine 1907. „Braća hrvatskog zmaja“ pronalaze kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana, a 28. travnja 1919. hrvatski rodoljubi njihove ostatke prenose i sahranjuju u zagrebačkoj katedrali.
Bavio se književnim radom, napisao prepjev Nikolinih pjesama (pisane na madžarskom) i objavio ga u 1660. u Veneciji pod naslovom Adrianskoga mora sirena. Pritom je napisao stotinjak vlastitih strofa u kojima je iskazao neprijateljstvo prema Nijemcima, s kojima je bio u dugotrajnoj zavadi na vojnokrajiškom području, pa tako njegov hrvatski prepjev, za razliku od madžarskoga izvornika, u svojem sadržaju nosi izrazito hrvatsko obilježje.
Iako je bio veliki vojskovođa, Petar Zrinski se istaknuo oproštajnim pismom svojoj supruzi Ani Katarini, hrvatskoj banici i spisateljici, koje se smatra najpotresnijim pismom na hrvatskome jeziku:
„Moje drago serce
Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga
moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja
sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše
naukupe tvojemu Bratcu. Danas (s)mo mi jedan
od drugoga serčeno prošćenje vzeli. Zato jemljem
ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni
valete, Tebe proseći ako sam te u čem zbantuval
aliti se u čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi.
Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan
niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsamogućega
koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše
mene hoće smiluvati, i ja ga budem molil i
prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi
naukupa pred njegovem svetom thronušem
u dike vekovečne sastanemo. Veće ništar
ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga do
končanja našega siromaštva. Ja sam vse
na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti
ar je to tak moralo biti. U Novom Mestu
pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29
dan aprila meseca o sedme ore podvečer,
leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kćerju
Auroru Veroniku blagoslovi.
Groff Zrini Petar“
O utjecaju što ga je Petar imao na suvremenike svjedoči poema dubrovačkoga književnika Vladislava Menčetića Trublja slovinska (1665), koju je 1663. ispjevao Petru »v pohvalu«. Znameniti hrvatski povjesničar I. Lučić posvetio mu je kartu naslovljenu »Današnji Ilirik«, objavljenu u djelu O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga (1666).
Hrvatski istraživač Dragutin Lerman je za vrijeme ekspedicije u porječju Konga 1882. na rijeci Couilou (Kwilu) otkrio vodopade kojima je u čast Zrinskih nadjenuo ime Slapovi Zrinskih (Zrinski chutes), koje nose i danas.
Grad Zagreb se hrvatskom banu i pjesniku odužio imenovanjem ulice u Zagrebu. Jedna od najstarijih škola u Zagrebu (1875.) ponosno nosi ime Petra Zrinskog, a nalazi se u Krajiškoj ulici. Meni osobno je draga iz razloga što sam jednu godinu za vrijeme ratnih događanja u Hrvatskoj odlazio na nastavu u njene učionice, a puno dragih prijatelja i poznanika, kao i familije je cijelo osnovnoškolsko obrazovanje stjecao je u popularnoj Krajiškoj.
O autoru teksta: Vedran Danko diplomirani je profesor povijesti s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Kao rođeni Zagrepčanin zaljubljen je u svoj rodni grad, njegovu prošlost i sve što On predstavlja. Uživa u zelenilu i prirodi svoga rodnog grada i veseli se svima koji poštuju, cijene i vole Zagreb bilo da tu žive ili su samo u posjeti.