U utorak, 11. prosinca 2018. godine u 19 sati u Europskom domu Zagreb (Jurišićeva 1/1, Zagreb), otvara se skupna Novogodišnja izložba članova HDLU Zagreb, pod nazivom ‘’U zimskoj intimi’’, u organizaciji Europskog doma Zagreb i Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb. Izložbu će sa autorima otvoriti Krešimira Gojanović i Robert Štimec, a izložba će se moći pogledati do 7. siječnja 2019. Izložbu financijski podržava Grad Zagreb.
Izlažu: Ana Cerovski, Antonija Cesarec, Marija Čingel, Krešimira Gojanović, Zlatko Isaković, Juraj Jonke, Ivana Kolić, Stjepan Perković, Krešimir Radas, Laura Šarabok i Mladen Žunjić.
Novogodišnja izložba članova HDLU Zagreb: U zimskoj intimi
U davnim vremenima, kod starih Rimljana postojao je drevni praznik posvećen bogu Saturnu, pod nazivom Saturnalije, koji je u narodu bio izuzetno popularan, jer je predstavljao simbolički povratak u ‘’zlatno doba’’, u kojemu su po tadašnjim legendama, ljudi živjeli u obilju i društvenoj jednakosti. U tim danima Saturnalija, koje su se održavale oko 17. prosinca, a kasnije su produžene sve do 23. prosinca, robovi i sluge privremeno su dobijali slobodu od svojih gospodara, koji su im ponegdje čak dopuštali i da jedu za njihovim stolovima i uživaju u brojnim svečanostima, darivanju i druženju sa prijateljima.
Tada se obilježavao i početak zime kroz zimski solsticij, nakon kojega se Sunce počelo ponovo uzdizati i dan je postajao duži, što je u mnogim drevnim civilizacijama predstavljalo pobjedu svjetla nad tamom. Ti prirodni ciklusi sa kojima su ljudi bili usklađeni, imali su i svoja simbolička značenja: mlado Sunce koje se rađalo u tami korespondiralo je i sa sjemenom zakopanim u dubinama zimske zemlje, pa je tako i period zime bio vrijeme introspekcije, kada su se usporavale svakodnevne aktivnosti, a ljudi su se više okretali prema sebi, obnavljajući snagu i gosteći se sa zimnicom, koja se nakon završenih žetvi skupila u smočnicama. U suvremenom užurbanom svijetu gdje je vrijeme postalo novac, zaboravili smo mnoge od tih starih običaja, no i danas jednako kao i prije, živimo u nekim prirodnim ciklusima, koji se smjenjuju kroz godinu.
U novogodišnjoj izložbi članova HDLU Zagreb, tako su se i umjetnici posvetili introspektivnom stvaralaštvu, dočaravajući na različite načine mir zimske intime, u igri duha i tijela kao na slici Antonije Cesarec, gdje susret ljubavnika na ulazu u prostor nalik nekom tajanstvenom labirintu predstavlja gotovo mistično iskustvo, dok nas mlade žene u starinskom rublju na slikama Juraja Jonkea asociraju na skladnu ženstvenost nekih prošlih vremena. Povratak sebi, povratak užitku tjelesnosti, uzemljenje u fizičkom i materijalnom, koje onda postaje temelj i za duhovni rast, dočarano je u seriji aktova Ivane Kolić, u suptilnoj igri tame i svjetlosti, gdje nas njezini ženski likovi podsjećaju na mitsku Perzefonu, vladaricu skrivenih svjetova duše, koja se obnavlja i samo-spoznaje u svojoj samoći. Ana Cerovski i Zlatko Isaković također su nam kroz svoje ženske aktove, ocrtane u mekim pastelnim tonovima, prikazali ozračje opuštene dokolice i slobodu ženske tjelesnosti.
Krešimir Radas ustreptalom slikarskom gestom slika ljubavnike zaogrnute prigušenim plavetnilom, ali i strukture u kamenu domaćih suhozida koji su odoljeli protoku vremena, da bi nas poput kamenih cvjetova podsjetili na neprolaznu narodnu baštinu i domove naših djedova, u kojima su se pričale priče u dugim zimskim noćima, dok su hladni vjetrovi puhali preko opustjelih oranica. Mladen Žunjić ostaje vjeran svojoj ekspresivnoj poetici, gdje gusti namazi žarkih boja oslikavaju energetski naboj i pulsirajuću auru imaginarnog ”Zelenog akta”, te nam, onakraj figurativnosti, pričaju priču o ritmu i plesu boje, koja nas podsjeća na praznične vatromete.
Za Stjepana Perkovića, doživljaj zimske intime predstavlja sjećanje na ljetne susrete ljubavnika u podmorju, na nekom imaginarnom koraljnom grebenu, gdje ljudska tijela podsjećaju na tijela sirena u kružnom, valovitom gibanju. Marija Čingel kroz liričnu atmosferu zimskog drvoreda prikazuje samotnu šetnju mlade žene ispod kišobrana, kao i radost uživanja u zimskim sportovima, skijanju i klizanju, dok Laura Šarabok u bijelo – sivkastim tonovima slika ulicu zametenu snijegom na Silvestrovo. Tu je i mačka Ivane Kolić da dopuni atmosferu toplog domaćeg ognjišta, koja nas posmatra blistavim pogledom iz neke neobične i udaljene perspektive, poput mudrog bića, koje je sve već vidjelo na ovome svijetu.
Na ovoj izložbi, praznični ugođaj prikazan je i kroz Eros življenja, susrete sa ljubljenima, ali i uživanje u mirnoj samoći, ponegdje kroz melankolično vraćanje u prošlost i stara sjećanja, a ponegdje u zaigranom duhu, u oblaku snježnih pahulja ili na ledenoj površini klizališta. Zima kao vrijeme mirovanja donosi nam potrebu da se povučemo od svijeta i u tim hladnim mjesecima njegujemo svoju kreativnost i nova sjemena ideja koja će proklijati sa toplijim danima, dok praznična vedrina obilježava završetak jednog godišnjeg doba i početak novog, u univerzalnom kruženju prirodnih ciklusa, od svjetlosti prema tami, i obratno. Čovjek sa svojim običajima i praznicima tako od davnina prati tok promjena u prirodi, na nesvjesnoj razini prilagođava se tim ciklusima čak i u urbanim okruženjima, usklađujući vrijeme svoga djelovanja sa vremenom za odmor i zabavu, težeći univerzalnoj harmoniji, koja se, uz malo sluha, preslikava iz prirode i na naše unutarnje biće.