Šibenik je jedan od najstarijih hrvatskih samorodnih gradova na Jadranu i glavni grad Šibensko-kninske županije. U pisanim izvorima se prvi put spominje na Božić 1066. u darovnici kralja Petra Krešimira IV., zbog čega se naziva Krešimirovim gradom. Prema popisu iz 2021. godine grad ima 42.599 stanovnika. Šibenik je smješten amfiteatarski oko Šibenskog zaljeva, jedne od najboljih prirodnih luka na Jadranu, uz ušće rijeke Krke u more. Do epidemije kuge polovicom 17. stoljeća bio je najveći grad na cijeloj istočnoj obali Jadrana. Šibenik je bio de facto privremeni glavni grad Hrvatske od prosinca 1944. do svibnja 1945., kada su u njemu bile smještene središnje vlasti tadašnje Federalne Hrvatske unutar Jugoslavije. Grad je i mjesto osnivanja Hrvatske ratne mornarice.
Najznačajniji arhitektonski i kulturnopovijesni doprinos Šibenika europskoj baštini je katedrala sv. Jakova, jedina katedrala na svijetu izgrađena isključivo od kamena bez ikakve drvene građe ili željeza, s tehnički naprednim sustavom ugradnje kamenih prstenova umjesto opeke u lukovima. Katedrala je građena od 1431. do 1535. godine, a na njezinu gradnju angažirani su u prvom redu Juraj Dalmatinac i Nikola Firentinac. Zbog iznimnih arhitektonskih vrijednosti 2000. godine uvrštena je na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Tvrđava sv. Nikole na ulazu u Kanal sv. Ante 2017. godine pridružila se na isti UNESCO-ov popis kao dio zajedničke nominacije mletačkih utvrda od 15. do 17. stoljeća.
Dana 28. kolovoza 1895. u Šibeniku je puštena u rad Hidroelektrana Jaruga na rijeci Krki — prva hidroelektrana na izmjeničnu struju u Europi i druga na svijetu (samo jedan dan nakon Niagarskih vodopada u SAD-u). Iste je večeri Šibenik bio osvijetljen prvom javnom rasvjetom na izmjeničnu struju u cijelom svijetu. Sustav s dva generatora, dalekovodnim stupovima i šest transformatorskih stanica izgradila je mađarska tvrtka Ganz prema projektu koji je sufinancirao šibenski poduzetnik Ante Šupuk. Godine 1904. Šupukovo poduzeće sagradilo je hidroelektranu Jaruga II koja i danas radi. Ovaj tehnički doprinos Šibenika zasjenio je sve suvremene projekte elektrifikacije u Europi i afirmirao grad kao pionira u industrijalizaciji Dalmacije.
Humanistički krug Šibenika u 15. i 16. stoljeću bio je jedan od najvažnijih u Europi: Juraj Šižgorić, Antun Vrančić, Faust Vrančić, Dinko Zavorović, Frane Divnić i Martin Kolunić Rota dali su značajan doprinos književnosti, historiografiji i izumiteljstvu. Faust Vrančić je 1595. u svom djelu „Machinae Novae” opisao i na crtežu prikazao funkcionalni padobran — Homo Volans — šest desetljeća prije nego što je bilo koji drugi autor zabilježio sličnu ideju. Šibenik je 1298. dobio i vlastitu biskupiju, bulom pape Bonifacija VIII., čime je stekao puni gradski status u tadašnjem smislu prava — prije toga je bilo naselje bez punog civiteta. Biskupija je podijelila s gradom uspon i pad kroz desetljeća osmanske prijetnje, ali su katedrala i fortifikacijski sustav opstali.
Bitka za Šibenik 1647. bila je jedna od ključnih bitaka Kandijskog rata na Mediteranu. Obranom tvrđave sv. Ivana, koju su šibenski građani sami izgradili i financirali u samo dva mjeseca bez potpore Venecije, uspješno je odbijen napad od više od 25.000 osmanskih vojnika. Poginulo je oko četiri tisuće napadača, a Šibenik je ostao slobodan. Danas su sve četiri tvrđave — sv. Mihovil, sv. Ivana, sv. Nikole i Šubićevac (Barone) — u dobrom konzervatorskom stanju i otvorene su za turiste kao jedinstven fortifikacijski sustav na Jadranu. Šibenik je i domaćin Međunarodnog dječjeg festivala koji se od 1958. godine održava svake godine; festival ima podršku UNICEF-a i UNESCO-a od 1979.