Biti profesionalni čitatelj i istovremeno uživati u čitanju ponekad je teško i neizvedivo. Dokle god moraš secirati i analizirati, teško se uživjeti u knjigu, identificirati, amaterski se opuštati i razviti rituale. Nije baš ritualno čitati u tramvaju na putu do faksa jer prethodnu noć nisi stigao dalje od pedesete stranice. Srećom, postoji i ljeto i knjižnica u Imotskom. Ta knjižnica i nema mnogo gostiju pa osjećam kao da su sve knjige moje. Između svih njih ovo sam se ljeto baš namjerila na gutanje knjiga Pavla Pavličića. Zabavlja me, potiče zanimljive dvojbe u meni, pomalo me opsjeda. Zato ću vam danas i pisati o tome.

Kao što, nadam se, znate, Pavao Pavličić je suvremeni hrvatski pisac. Suvremen je po tehnikama, ali i po tome što aktivno stvara i piše. Ne govorimo, dakle, o bilo kome. Govorimo o profesoru i autoru više od stotinu naslova. Osvjestimo si nešto zajedno. Pitate li se ponekad kako bi bilo da ste bili suvremenici, recimo, Gundulića, Krleže, …? Bude li vam žao što ste možda bili djeca kad smo ispratili Tadijanovića, Marinkovića i Vesnu Parun? E, pa, osvjestimo si onda činjenicu – dijelimo vrijeme s Pavlom Pavličićem. Imamo priliku slušati ga na raznim predavanjima i gostovanjima. Ja si dajem zadatak da vas izvjestim kad saznam za idući događaj, a vi nemojte propustiti.
Već je u lektiri, već je na maturi, ako vas to zanima i ako je to ikakvo mjerilo. U četvrtom razredu gimnazije čitaju se Koraljna vrata. Pročitala sam ih davno, prije gotovo godinu i pol dana. Ipak, kad shvatim da je nešto u životu zauvijek otišlo u nepovrat, da je nešto izgubljeno i zauvijek propalo, sjetim se riječi glavnog lika, Krste Brodnjaka, koji se pomirio sa sobom i svijetom, ostavši mirno živjeti s dvije praznine u srcu, poput praznina u Gundulićevu Osmanu za kojima je tragao. Lakše se mirim kad se sjetim da su praznine normalne, da je savršenstvo opasno, da je sveopće zdravlje štetno kao i sveopća bolest. Ako i vi tragate za tim osjećajem, otiđite po Koraljna vrata.

Prije par dana, tražeći njegovu knjigu Pokora, zapravo sam posudila Krasopis. Knjiga zapravo tematizira biografsko pisanje na više razina. Osim što se nameće standardni problem odnosa umjetnosti i zbilje, postavlja se pitanje zašto se imamo potrebu ispovjedati u pisanju. Odmah sam se sjetila kolumne. Kome sam rekla što sve što sam rekla u zadnjih pola godine? Tko me sluša? Kome olakšam dušu, kome pošaljem svoje osobne vragove i anđele? Bacam li vam bube u uho? Ne znam. Znam samo da se nakon pisanja osjećam lakše. Kao da sam iskašljala oblake dima, kao da sam se usred sparine okupala u ledenom i preslanom moru. Hvala vam što slušate moja tjedna emotivna čišćenja. Ili hvala vam barem na toj iluziji?
O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.