Nakon burnog perioda 16. stoljeća koje je u Zagrebu i Hrvatskoj obilježen Stogodišnjim hrvatsko-turskim ratom, u 17. se stoljeću pojavljuje nešto drugačije lice Zagreba. Pojavom novih gospodarskih prilika, na Kaptolu i Gradecu se počinje naveliko graditi, ali se i obnavljaju stare građevine.
Osim što se grade nove građevine i obnavljaju stare, gradečka općina se intenzivnije krenula brinuti i o izgledu naselja. Problemi su se javljali zbog brojnih praznih zemljišta i slabe brige oko čistoće ulica, trgova, ali i privatnih dvorišta. Podgrađe, tj. prostor današnjeg Trga bana Josipa Jelačića, nije bio u ništa bolje stanju. Sredinom stoljeća je donesena odluka kojom je izvor Manduševac morao stalno paziti čuvar koji bi se brinuo o čistoći, no i dalje se oko izvora znalo naći dosta smeća.
Susjedna Ilica svoj izgled nije previše mijenjala još od srednjeg vijeka. Naselje lončara, koje se na tom mjestu javilo u 14. i 15. stoljeću bilo je napušteno, a pretpostavlja se da u 17. stoljeću nije bilo puno stambenih, već gospodarskih zgrada (staje i sl.) koje su bile podignute na gospodarstvima, majurima i vrtovima koji su se prostirali s obje strane Ilice od Manduševca do Frankopanske i Mesničke, Britanskog trga i dalje prema zapadu.
Središnje i najbitnije mjesto Ilice u 17. stoljeću bila je Crkvica sv. Margarete gdje se nalazilo groblje i mali trg na kojemu su se ponekad izvršavale kazne. Pretpostavlja se da su na tom prostoru bile kućice gostioničara ili trgovaca gdje su se za vrijeme sajamskih dana sklapali poslovi.
U današnjoj Ilici, na kućnom broju 7, stajala je u tom stoljeću mala drvena koliba koju je koristio kapelan sv. Marka kako bi noću, kada su gradska vrata Gradeca bila zatvorena, mogao posjećivati bolesnike u podgrađu.
U zapadnom dijelu tadašnje Ilice, oko današnjeg Britanca, nalazilo se podložničko naselje s nekoliko obitelji, a o kojem se jednom prilikom raspravljalo i na Hrvatskom saboru kada se tražilo da se te obitelji oslobode neke tadašnje globe.