Zlatnom bulom, 1242. godine, Zagreb je dobio brojne povlastice, a tadašnja dužnost vrhovnog predstavnika grada odgovarala je današnjoj tituli gradonačelnika, osim jedne velike razlike. Gradski sudac je u ono vrijeme, osim upravne, imao i sudačku vlast, zbog čega se mogao nazivati i sucem. Kazne za zločine, što lakše što teže, bile su često okrutne, pa tako ni osuđenici za krađe nisu bili pošteđeni.
Krađe, provale u kuće i razbojništva su bile česte pojave u srednjovjekovnom Gradecu, pa su tako i kazne bile iznimno stroge, često i brutalne.
Ako bi pojedinac bio uhvaćen u krađi, najbolje bi prošao ako bi morao pola dana, ili pak čitav dan, stajati na sramotnom stupu, a često bi osuđenicima rezali uši. Ako bi bila prva krađa, odrezali bi mu jedno uho, za drugu krađu drugo uho, a za treću bi ga – objesili.
Kazna je, naravno, ovisila i o vrijednosti ukradenoga, ili ako je uz krađu počinjeno i svetogrđe. Na primjer, za ukradena konja, vola ili kravu, kradljivca bi objesili. Kradljivca je mogao objesiti i sam oštećeni tužitelj.
Iako su u to vrijeme jako razvijeni vjerski osjećaji, postojale su i mnoge krađe u kojima su pokradene crkvene dragocjenosti. Kada bi bio uhvaćen kradljivac takvih dragocjenosti, bio bi osuđen na smrt ili bi ga pomilovali i poštedjeli smrtne kazne, no onda bi mu na čelu žigosali crkveni ključ i protjerali ga iz grada.
Česte kazne za krađu su bile progonstvo na dulje ili kraće vrijeme, pa čak i trajno.
Kažnjavanja nisu bili pošteđeni ni džepari, kojih je i u ono vrijeme bilo puno. Džepari bi najčešće bili kažnjavani tako da bi se čavlom kroz uho pribili na drvenog konja, a onda bi im to isto uho odrezali – te ih protjerali iz grada. Za ponavljanje kazne – rezanje desne ruke, a ponekad i osuda na smrt.
Teške su kazne bile predviđene i za razbojništva, kojih je u ono vrijeme bilo puno, unatoč brutalnim načinima kažnjavanja. Razbojnike bi sudili tako da ih krvnik muči na kotaču tako dugo dok ne izdahnu. Razbojništva su bila česta u sajamsko doba, kada bi trgovci, obrtnici i seljaci dopremali robu u Zagreb. Razbojnici bi ih čekali na cestama i u šumama, te ih napadali, ubili i pokrali.
Uz navedene zločine, postojao je jedan koji je sijao poseban strah i trepet srednjovjekovnog Gradeca. Jedan od čestih zločina, koji se pokušao iskorijeniti u samom startu, jest izazivanje požara. Kako je velika većina kuća na Gradecu bila izgrađena od drveta, te su bile prekrivene slamom, požar jedne kuće bi potencijalno izazvao paniku u gradu. Vrlo lako bi od jedne zapaljene kuće mogao stradati cijeli srednjovjekovni Gradec. Zbog navedenog, sama namjera za počinjenje takvog djela je bila kažnjavana. Kazne su, za to vrijeme, bile uobičajene – okrivljeni bi bio osuđen na smrt. Ako bi se nekome dokazala namjera izazivanja požara, bio bi protjeran iz grada. Ako bi na nekog pala sumnja, on bi morao sa šest svjedoka dokazati da to nije istina.