Među najobrazovanijim stanovnicima Zagreba u periodu ratnog 16. stoljeća svakako su bili baš liječnici i ljekarnici, a iako ih se jako malo spominje u to doba, svakako ih je bilo više s obzirom na potrebe za tom djelatnosti u gradu.
Prema nekim zapisima, navodno su i na Kaptolu i na Gradecu bila dvojica liječnika. Na Kaptolu je jedan bio na početku 16. stoljeća, a drugi na kraju 16. i početku 17. stoljeća. Prvi liječnik bio je zagrebački kanonik, a drugi je bio stranac iz Bečkog Novog Mesta.
U to se vrijeme na Gradecu spominju čak tri ljekarnika, a na Kaptolu – niti jedan. Na Kaptolu se ljekarnik pojavljuje tek krajem 16. stoljeća, i to u vrijeme kada se prvi put spominje ljekarna. Do kraja 16. stoljeća biskupi i kanonici su sve ljekove kupovali u gradskoj, a kasnije i u isusovačkoj, ljekarni na Gornjem gradu, i to sve do kraja 17. stoljeća.
Naravno, osim liječnika, bilo je i nadriliječnika koji su se uglavnom bavili liječenjem rana i slomljenim kostima, kao i puštanjem krvi.
U svojem djelovanju, liječnici su se vodili prema uputama sastavljenim u medicinskoj školi u Salernu, a koje su u Zagreb donijeli kanonici koji su se tamo obrazovali. Upute iz Salerna su dodane i u tiskani misal zagrebačke biskupije iz 1511. godine, i to kako bi svećenstvo zajedno s širim slojevima naroda, nešto naučilo o osnovnom čuvanju zdravlja.
U Zagrebu su također postojale i bolnice, iako su zapravo više bile ubožnice jer su se u njih uglavnom smještalo siromašno stanovništvo. Na Gradecu se spominje bolnica koja je imala mjesta za 20 bolesnika, a u isto vrijeme, sredinom 16. stoljeća, u Vlaškoj ulici se spominje bolnica sv. Petra.