Zlatna bula, koji je kralj Bela IV dao Gradecu, čime ga je poglasio slobodnim kraljevskim gradom, imala je puno utjecaja na razvoj ovog grada smještenog na gradečkom brdu. Bilo je to neposredno nakon tatarskog pustošenja ovih prostora, nakon čega se čitavo zagrebačko područje počinje dizati iz nule.
Grad je dobio svoju autonomiju, kao i pravo da upravlja sam sobom, te da svake godine slobodno bira svog poglavara – tada gradskog suca. Tadašnja dužnost vrhovnog predstavnika grada odgovara današnjoj tituli gradonačelnika, osim jedne velike razlike. Gradski sudac je u ono vrijeme, osim upravne, imao i sudačku vlast, zbog čega se mogao nazivati i sucem.
Gradski sudac se birao jednom godišnje po izboru građana, i to redovito 3. veljače, na dan gradskog patrona Sv. Blaža, u gradskoj vijećnici ili pak pred njom (na Markovom trgu) pod vedrim nebom. Istodobno s izborom gradskog suca, birali su se i prisežnici (iurati), kao i gradski zastupnici ili savjetnici (consiliarii). Prisežnici i gradski zastupnici su s gradonačelnikom činili gradsku upravu, tj. tijelo koje je u ime općine upravljalo gradom. Prisežnika je bilo osam, a zastupnika dvadeset (u izvanrednim slučajevima dvadeset i četiri).
Kako bi se olakšalo funkcioniranje grada, organizirana je cijela struktura gradske vlasti.
Gradski sudac, prisežnici i gradski zastupnici su imali naredbodavnu vlast, a svoju su dužnost obavljali besplatno. Izvršioci njihovih odluka bili su plaćeni, a oni su bili gradski činovnici i službenici, te se oni, za razliku od njih, nisu birali svake godine, već su se postavljali prema potrebi. Najugledniji u tom društvu bili su kapetan i gradski bilježnik (notar).
Kapetan je bio neka vrsta današnjeg ministra obrane, a brinuo se za obranu grada. U sklopu svojih zaduženja, morao je nabavljati streljivo, kao ratne i obrambene sprave, te je nadzirao gradske utvrde. Također, kapetan je bio i glavni zapovjednik prilikom obrane Zagreba od neprijateljske vojske. Nadzirao je i gradsko redarstvo, te je bio vrhovni zaštitnih osobne sigurnosti i metka građana, ali i obrtničkih cehova i njihovih kraljevih povlastica. U domenu njegovog posla spadala je i briga o gradskoj imovini, općinskog zemljišta, dućana, ali je brinuo i o tržnom prihodu.
Gradski bilježnik, također je bila bitna uloga u funkcioniranju srednjovjekovnog Gradeca. On je često bio mjesni učitelj, te je sastavljao i pisao gradske isprave i naredbe, bilježio odluke koje je donio sud, te je vodio gradske protokole i zastupao općinu u parnicama – zbog čega je često dolazio i pred samog kralja. Zbog svega navedenog, gradski bilježnik je morao dobro poznavati zakone, statute i propise.
U ono vrijeme, službeni jezik je bio latinski, pa su se sve isprave pisale na tom jeziku, zbog čega je gradski bilježnik morao biti vješt jer je strankama u njihovom narodnom jeziku morao protumačiti sav sadržaj raznih isprava.
Od 1384. godine, gradski bilježnik preuzima i gradsku gruntovnicu, te je u kaznenim, ali i građanskim parnicama, zastupao gradsku općinu. Pojavljivao se kao općinski tužitelj protiv građana i drugih gradskih stanovnika.
Redarstvena služba bila je pod brigom kaštelana, ili kako su ga često nazivali – porkolab (Burggraf), a on je bio podređen kapetanu. Kaštelan je nadzirao gradsku stražu, što je značilo da je pazio da se noću zatvaraju vrata te da stražari onda krenu u obilazak ulica. Također je nadzirao i gradske zidove, čuvao ključeve gradskih kula i tamnica, te se brinuo o opskrbi zatvorenika. Jedan od zadataka kaštelana je bio i da nabavlja sprave za mučenje, te je i sam prisustvovao torturi, ali je i izvodio pogubljenja. Na nalog kapetana, kaštelan je mogao zatvarati ljude. No, kaštelan je također morao paziti na to da hrana, koja se prodavala na trgu, bude svježa. Kaštelana je zamjenjivao nadzornik straže koji je zapovijedao noćnom i dnevnom stražom.
Kada gledamo hijerarhiju gradske sigurnosne službe, na samom dnu iste bili su gradski panduri. Njihova uloga je da paze na red u gradu i zatvaraju sve prijestupnike.
Gradski prihodi su bili u rukama poreznika. Poreznici su utjerivali općinske i državne poreze, a glavni poreznik je bio i gradski blagajnik – njegov zadatak je bio vođenje državnih knjiga. Gradski blagajnik je također imao i obvezu upisivanja svih kućevlasnika i stanara, propisivanje poreza, te vođenje evidencije o tome tko je koliko uplatio, a tko je koliko dužan.
Sve vijesti, odluke i naredbe gradske uprave, kao i oglase o prodajama kuća i izgubljenim gruntovnim ispravama, te pozive na sud i sve druge obavijestio, građanima su objavljivali općinski prezivači. To su činili uz bubnjanje gradskog bubnjara.
Uloga današnje pošte, tada raznošenje službenih pisama i obavijesti, bila je u rukama gradskog teklića.
Kako bi sve po noći bilo u redu, brinuo se noćobdija koji je pazio na sigurnost građana. Noćobdija je, čim bi se spustio mrak, s fenjerom u ruci šetao gradskim ulicama i upozoravao građane da pripaze na vatru u svojim ognjištima.