Nerijetko se svi mi zapitamo koji je smisao našeg svakodnevnog postojanja, pogotovo dok ponedjeljkom ujutro, krmeljavih očiju, navlačimo različite čarape dok se spremamo ići na mrski nam faks ili posao. Nešto slično su, samo u drugom obliku, mene pitali kada sam došao na ideju stvaranja platforme Lice Grada – „Zašto to činiš?“
Odgovor na to pitanje nije strahovito težak, zapravo, vrlo je jednostavan – Želim prenijeti poruku, želim stvarati novi sadržaj, želim pokazati Zagreb kroz svoje oči. Možda se već sada pitate „o čemu ovaj priča, pa ovo nije njegov osobni dnevnik da priča o svojim osjećajima“. Točno, potpunosti ste u pravu! Ovdje je zapravo riječ o prenošenju poruke u onom obliku kojem svjedočimo gotovo svakodnevno dok hodamo zagrebačkim ulicama.
Naime, dok sam nekidan tumarao istim tim ulicama skupljajući materijal za nove objave za ovu web stranicu, naišao sam, po ne znam koji put, na raznorazne natpise koji se nalaze na zagrebačkim fasadama. Ne volim ih. Zbilja ne volim. Ti tzv. „tagovi“ kojima se tzv. „umjetnici“ izražavaju nemaju smisla. Označavanje terena? Ne znam čemu to, poante nigdje, ako mene pitate.
Iako od samog početka ideje stranice Lice Grada želim naginjati samo prema pozitivi, u prethodnom paragrafu sam malo „zalutao“, pa ću se sada vratiti na poantu priče i na dobru staru filozofiju ove platforme. Šetajući gradom, razmišljao sam o pravim, ne „tzv.“ umjetnicima, nego o PRAVIM umjetnicima koji prenose svoje poruke putem PRAVIH umjetničkih djela koje možemo vidjeti na zagrebačkim fasadama i zidovima.
Gornjogradski kit autora Etiena, podno njega Penkala i Tesla, poznatog trojca Modul, Bare i Domingo, Opatovinski spavač, čiji su autori Boris Bare i Dominik Vuković, Technicolor dream dvojca Lonac i CHEZ186, školjka u Đorđićevoj, puno manjih djela u Art Parku… Na kraju krajeva, čemu nabrajati ova prekrasna djela kada bi se onda ovaj tekst sastojao samo od popisa, zar ne?
Na sva ta djela gledam kao na jedan oblik prenošenja poruke svijetu, izražavanja svojih emocija na jedan prekrasan način koji oplemenjuje svakog slučajnog prolaznika. Priznajte, tko može ostati imun na Gulivera – Opatovinskog spavača, legendarni vodopad u Petrinjskoj, Time catchera u Ivanićgradskoj ili Malog princa ispod Branimirove u Dubravi? Ako ne poželite zastati sami od sebe i uživati u pogledu barem minutu-dvije, sigurno ćete zastati da napravite fotografiju svojim pametnim telefonom. I to će biti dovoljno da danu ukradete barem jedan trenutak za sebe, da barem na trenutak zaboravite sve od sebe i uživate u umjetničkoj slobodi „tamo nekog autora“ koji je stvarajući baš to djelo mislio i na vas.
Svi ovi umjetnici, zaslužni za uljepšavanje tmurnih, a i sunčanih dana, jesu jedna vrsta gradskih heroja. Kada se žalimo na loše i neočuvane fasade zgrada, kada se žalimo na „anti-umjetnike“ koji samo šaraju po zidovima, kada se žalimo na ruševne tvornice i nove fontane, oni su ti koji u tišini stvaraju remek djela i na vrlo učinkovit i jednostavan način doprinose uljepšavanju grada i izazivanju osmjeha na licima prolaznika. Hvala im na tome!
O autoru teksta: Ivan Klindić je osnivač, urednik i fotograf bloga Lice Grada. Prije svega se smatra lovcem na savršeni kadar, zbog čega se njegove objave baziraju na fotografijama, a ponekad se ulovi i u pisanji dugih tekstova. To je samo u slučaju kada ga neplanirano “lupi” val inspiracije, a takvih je u zadnje vrijeme sve više i više. Sve ostale objave na webu, koje nisu potpisane, su njegovo djelo u potpunosti, od riječi do fotografija.