Zlatna bula, koji je kralj Bela IV dao Gradecu, čime ga je poglasio slobodnim kraljevskim gradom, imala je puno utjecaja na razvoj ovog grada smještenog na gradečkom brdu. Bilo je to neposredno nakon tatarskog pustošenja ovih prostora, nakon čega se čitavo zagrebačko područje počinje dizati iz nule.
Zlatnom bulom je Zagreb dobio brojne povlastice, pa tako i povlastice plemića, čime se izjednačio kao gradska cjelina s plemićkom osobom – feudalcem, čime dobiva prava poput pripadnika plemićkog staleža. Zagreb se oslobodio banske, županijske i biskupske vlasti, te je postao kraljev štićenik – podređen direktno kraljevskoj kruni. Tada je ta podređenost bila usmjerena direktno predstojniku kraljevske komore taverniku, koji je tada u ime kralja vladao nad kraljevskim slobodnim gradovima, tako i Gradecom.
Grad je dobio svoju autonomiju, kao i pravo da upravlja sam sobom, te da svake godine slobodno bira svog poglavara – tada gradskog suca. Tadašnja dužnost vrhovnog predstavnika grada odgovara današnjoj tituli gradonačelnika, osim jedne velike razlike. Gradski sudac je u ono vrijeme, osim upravne, imao i sudačku vlast, zbog čega se mogao nazivati i sucem.
Gradski sudac se birao jednom godišnje po izboru građana, i to redovito 3. veljače, na dan gradskog patrona Sv. Blaža, u gradskoj vijećnici ili pak pred njom (na Markovom trgu) pod vedrim nebom.
Istodobno s izborom gradskog suca, birali su se i prisežnici (iurati), kao i gradski zastupnici ili savjetnici (consiliarii). Prisežnici i gradski zastupnici su s gradonačelnikom činili gradsku upravu, tj. tijelo koje je u ime općine upravljalo gradom. Prisežnika je bilo osam, a zastupnika dvadeset (u izvanrednim slučajevima dvadeset i četiri).
U neka najstarija vremena, kada su se u Zagrebu posebno isticale četiri narodnosti (Hrvati, Nijemci, Mađari i Talijani), svaka je narodnost razmjerno birala jednak broj prisežnika i zastupnika. Suci su se također izmjenjivali po narodnostima, tako da je jedne godine bio Hrvat, zatim Nijemac, Talijan i Mađar.
Nakon što su se preostale tri narodnosti asimilirale s domaćim stanovništvom, od 1437. godine se izbori održavaju bez obzira na nacionalnost.
Cijelo je građanstvo biralo zajednički, te umjesto dvadeset, redovito biraju dvadeset i četiri gradska vijećnika, no vijećnici su morali zadovoljiti nekoliko uvjeta da bi mogli biti izabrani. Prema zaključku na velikoj gradskoj skupštini za vrijeme suca Miklina, 1383. godine se donosi odluka da se zastupnikom može proglasiti samo onaj pojedinac koji je barem tri godine živio u gradu i uživao građansko pravo.
Prije prisege suca, prisežnika i zastupnika, kralj je morao potvrditi izbor gradskog suca. Prisega se polagala pred građanima u crkvi Sv. Marka, pred oltarom Sv. Križa. Pri prisezi, odabrani su morali obećati da će poštivati zakone i statute što su ih donijeli njihovi prethodnici, kao i one koje će tek sami donijeti. Također, prisezali su da će paziti da drugi te zakone ne povrijede. Novi gradski sudac je prisegom dobio žezlo i gradske ključeve, kao znak sudačke upravne vlasti.
Odabrani gradski sudac, sa svojim prisežnicima i gradskim zastupnicima, upravljao je gradom po već poznatim odredbama statuta Zlatne bule. U 15. stoljeću je izdan i najstariji zbornik zakona općine na brdu Gradecu koji je obuhvatio sve statute Zlatne bule i povlastice u periodu od 1242. do 1429. godine.
Pravi položaj općine je bio vrlo povoljan, i to zahvaljujući okolnosti da je bila podređena neposredno kralju, dok je većina slobodnih gradova već u drugoj polovici 13. stoljeća pripadala pod vlast plemića ili crkve.
Gradec se osamostalio i po pitanju crkve, kada je 1261. godine graljica Marija osnovala slobodnu gradsku župu Sv. Marka, izuzevši je od svake biskupske vlasti.