Nakon propasti zapadnorimskoga Carstva na području Zagreba, krajem 5. stoljeća, teritorij sjeverne Hrvatske u političkom životu više od tri stoljeća nije imao gotovo nikakve uloge. Taj period je dobro poznat po seobi naroda, za vrijeme koje su na naša područja često provaljivali i privremeno ih nastanjivali drugi narodi.
Na prostor Savske Panonije su još krajem 4. i početkom 5. stoljeća provaljivali Zapadni Goti, krajem 5. stoljeća prolaze Istočni Goti, Bizantinci s početkom 6. stoljeća, zatim Langobardi u prvoj polovici 6. stoljeća. Kasnije, od druge polovice 6. i do kraja 8. stoljeća Avari sa Slavenima, zatim Franci od kraja 8. do kraja 9. / početka 10. stoljeća), a kasnije i neko vrijeme Bugari (otprilike početkom 9. stoljeća).
Nema nikakvih pouzdanih informacija da li je ovo zagrebačko područje bilo naseljeno – ne postoje ni pisana ni arheološka svjedočanstva, a od pronalaska ranokršćanske svjetiljke prošla su čak puna tri stoljeća. U tom je periodu tek otkriven brončani novčić cara Justinijana II iz Sofije (6. stoljeće). Novčić je pronađen krajem 19. stoljeća na Gornjem gradu, no ni taj novčić nije pouzdan podatak da je tamo postojalo neko naselje, već je mogao tamo završiti sasvim slučajno.
Vrlo je izgledno da su Slaveni prvi osnovali veće stalno naselje na užem području današnjeg Zagreba, a dokaz tomu je to što se Zagreb prvi put pojavljuje kao već zaokružen grad, a ne kao novo mjesto.