Generacije će prepričavati potres koji je pogodio grad Zagreb 22. ožujka 2020. godine. Osim brojne materijalne štete i jednog izgubljenog života, taj će potres ostaviti psihološki trag na brojnim građanima koje je to nedjeljno jutro probudio jak udarac.
Tih se dana, ali i mnogo kasnije, često znao spomenuti onaj potres koji je pogodio Zagreb 1880. godine. Krajem 1880-e godine, 9. studenog, Zagreb je pogodio najrazorniji potres u povijesti. Potres je bio jačine 6,3 stupnja po Richteru, s epicentrom na području Medvednice. Posljedice su bile katastrofalne, uništene su mnoge zgrade, mnogi stanovnici su pobjegli iz grada, ili se čak i iselili. U potresu su poginule dvije osobe, a 29 ih je bilo teško ozlijeđeno.
O svom doživljaju tog potresa iz 1880. godine pisao je i Ćiro Truhelka – hrvatski arheolog, povjesničar i povjesničar umjetnosti. Pisao je o prapovijesnim, rimskim i srednjevjekovnim nalazima, o turskim ispravama, stećcima, rimskom i srednjevjekovnom novcu, bosančici, a bavio se i albanologijom.
U svom djelu Uspomene jednog pionira (Zagreb 1942.), u poglavlju Zagreb, sljedećim je riječima opisao svoj doživljaj potresa iz 1880. godine.
“Od doživljaja iz vremena moga đakovanja na gornjogradskoj — onda jedinoj — gimnaziji nijedan se nije tako duboko usjekao u moje sjećanje kao veliki potres, koji je u jutro dana 9. studenoga 1880. potresao Zagrebom i Hrvatskim Zagorjem.
Sjedio sam oko 7 sati ujutro u kuhinji kuće opasane u prizemlju debelim starinskim zidovima i presvođene ciglenim svodovljem, leđima prislonjen uza zid, pijući kavu, prije nego ću poći u školu. Iznenada se začu mukla podzemna tutnjava i zemlja se poče tresti i ljuljati. Misleći, da je to prolazna sejzmatična pojava, nisam se u prvi mah preplašio; ali kad je trešnja postala sve jača, a podzemna tutnjava i grmljavina sve užasnija, kad sam opazio, kako se zid nada mnom opasno naginje, i čuo, kako na zvoniku sv. Marka zvona od same trešnje zazvoniše, skočio sam, da pobjegnem i spasim glavu. Kad sam došao do staklenih vrata, koja su iz hodnika vodila u malo dvorište, a odavle pod kućnu vežu, srušio se jedan dimnjak baš pred vrata te nam je zakrčio put. Srećom je podzemni orkan jenjao, zemlja se smirila i ja pokupih knjige, da se uputim u školu.
Na ulici sve je bilo krš i pustoš: kolnik i nogostupi puni crepovlja, popadalog s krovova i ruševina oborenih dimnjaka; zidovi kuća popucani, prozori polomljeni, a došavši iza ugla Mletačke ulice na Markov trg ugledao sam, kako je čitav zabat zapadne fasade, koju su u ono doba obnavljali zidari, srušen, te je kroz nastali otvor provirila konstrukcija krova. Pod skelama je ležao u smrtnim trzajima jedan od zidara, koji je nastradao. Ista pustoš bila je u Gospodskoj ulici i na Katarininu trgu, gdje je lijepa fasada crkve sv. Katarine na više mjesta pokazivala znatne pukotine. Zgrada gimnazije, koliko se u prvi mah razabralo, nije mnogo stradala; ali kad se pred njom sakupilo više đaka, rečeno nam je, da danas ne će biti obuke, te se nas nekolicina drugova uputismo da razgledamo, što je potres učinio od Gornjega grada. Ulicama je lutao prestrašeni i obezglavljeni svijet, koji je poluodjeven izletio iz kuća, da spasi glavu. Krovovi su bili izrešetani, kao da su im topovski hitci raznijeli crepovlje, a većina dimnjaka je ležala oborena na cesti i zakrčila prolaz. Zidovi su bili tako popucani, da se kroz pukotine moglo zaviriti u sobe. Srećom nije bila porušena ni jedna kuća. One stare, neugledne gornjogradske građevine oduprle su se potresu i ostale čitave prkoseći katastrofi, što ju je priroda spremila Zagrebu. Gričko brdo se junački držalo!
Donji grad je bio kud i kamo jače poharan, a stradale su osobito novije zgrade. Udarci su se potresa, iako u sve manjoj mjeri, ponavljali cio dan i građanstvo zahvati pod večer prava panika. Tko je mogao, bježao je iz Zagreba, a tko nije, izletio je na ulicu, trgove, u Tuškanac ili u Maksimir i tu provodio noć pod vedrim nebom ili pod šatorima. Srećom je ona jesen do kasno pred zimu bila izvanredno blaga, topla i vedra.
Panika je postala još veća, kad je u Zagreb došao dr. Falb, stručnjak za sejzmografske pojave, od koga se Zagreb nadao doznati, hoće li se i kad će se ponoviti potres; a on je samo mudro šutio, davao maglovite izjave ili je razlagao svoju teoriju o općim uzrocima potresa. To zagrebački purgeri naravski nisu razumijevali, a nije im ni stalo bilo do toga, kako nastaje potres, koliko do toga, kada će se ponoviti.
Sve do Božića ponavljali su se udarci potresa u razmacima po jakosti sve slabijima, dok se zemaljska kora nije posve smirila. Mi u Mletačkoj ulici nismo cijelo to vrijeme napuštali kuće, jer su njeni debeli zidovi i svodovi odoljeli prvom i najjačem nasrtaju, pa je bilo vjerojatno, da će odoljeti i slabijim udarcima, koji su se kasnije ponavljali.
Potres, koji se u prvi čas smatrao katastrofom za Zagreb, pokazao se po svojim posljedicama upravo blagotvornim, jer se u čitavoj Evropi organizirala sabirna akcija za postradale; u Zagreb je došlo novaca sa svih strana, da se njime poprave štete. Oštećenici su dobivali obilne potpore za obnovu kuća, zajmove za novogradnje, i Zagrebom razvila se na sve strane građevna djelatnost, kakve taj stari grad ne pamti. Novogradnje nicahu kao pečurke, nastaše nove ulice, a stare se širile i produživale kao kraci polipa prema sve daljoj periferiji te grad postade iz dana u dan ljepši i prostraniji, a ono 30.000 stanovništva pomnožalo se brzo na 40.000. Sve je to bila posljedica potresa i plod evropske solidarnosti, koja je pod dojmom prirodne katastrofe pritekla u pomoć gradu, koji se od potresa probudio iz stoljetnog drijemeža.”