Gradec, nakon što je grad dobio brojne povlastice proglašenjem slobodnog i kraljevskog grada Zlatnom bulom iz 1242. godine, sve više nastanjuju brojni obrtnici. Obrtnici su, u svrhu zaštite ali i zbog socijalnih razloga, počeli se udruživati u takvim institucijama (bratovštine) pod zaštitom nekog sveca, a pomoću tih bratovština su željeli ostvariti bolji prosperitet u proizvodnji i prometu svoje robe. No, uvidjevši prednosti organizacije ceha, i zagrebački se obrtnici okreću tom vidu organizacije.
Prvi zagrebački cehovi koji su potvrđeni direktno od kralja, i to kralja Matijaša, javljaju se u drugoj polovici 15. stoljeća, a to su bili cehovi gradačkih postolara i udruženih krznara, remenara i uzdara. U njihov se ceh se udružuju zatim krznari, remenari i uzdari, kojima su pravila potvrđena 1480. godina.
Uređenje cehova u Zagrebu je isto kao i kod cehova u srednjoj Europi – glavna svrha im je zaštita interesa svojih članova, u ovom slučaju domaćih obrtnika. Također, cilj ceha je bilo i suzbijanje konkurencije unutar i van članova cehova, te samo promicanje obrtničkog djelovanja. Cehovi su štitili obrtnički život, kao i njihove interese, te su promovirali dobar glas zagrebačkog obrta.
U doba ekonomskog zastoja u 15. stoljeću, sve se više osjeća potreba da se obrtnici zakonom zaštite od imućnih trgovaca i velikaša koji su željeli sniziti cijene proizvoda i otežati uvjete za nabavu sirovina. Uz to, i sam kralj je zbog vlastitih interesa išao u smjeru slabljenja vlasti velikaša, a to je činio tako da bi jačao snagu gradskih obrtnika.
Kralj Matijaš je podijelio prve cehovske povlastice zagrebačkim majstorima te ih je stavio pod svoje okrilje, tako da su cehovi bili direktno pod kraljevom zaštitom, te su imali autonomiju u svom djelovanju. Nad cehovima nadzor je imao gradski magistrat, no u odnosu na funkcioniranje bratovštine, on ima znatno suženi krug djelovanja zbog cehovske samostalnosti i privilegija dobivenih direktno od kralja.
Cehovi su organizirani prema svojim pravilima koje potvrđuje vladar, a pisana su na hrvatskom i latinskom jeziku, te su ih se svi članovi obrtnici morali strogo pridržavati.
Cehovima su bila određena prava i dužnosti obrtnika, kao i njihov odnos prema cehovskom udruženju, ostalim kolegama obrtnicima i samoj javnosti.
Na vrhu cehovske organizacije bio je cehovski meštar koji se birao svake godine kod obnove cehovske uprave. Meštar je pazio da se poštuju cehovska prava i propisi, te je s majstorima obrtnicima raspravljao o spornim pitanjima, izricao je presude, predlagao i raspravljao o novim članovima, te upravljao cehovskom imovinom i brinu se za bolesne i siromašne članove.
Članom ceha mogli su postati obrtnici koji su imali građansko pravo i stručno znanje o svom zanatu, te bili katolici. Ostali, uglavnom stranci, svoju su robu mogli prodavati samo u vrijeme sajmova.
Isto kao i bratovštine, i cehovi su imali vjerska obilježja – imali su svog sveca zaštitnika kojemu su podizali oltar u Sv. Marku, vlastitu crkvenu zastavu za procesije, te su obavezno morali biti prisutni na službenim misama i ostalim crkvenim obredima.
S vremenom, a s obzirom na dinamiku obrtništva i na snagu same cehovske organizacije, cehovi su postali iznimno važan gospodarski faktor grada.