Kako je odmicalo vrijeme tatarskog pustošenja zagrebačkog kraja, i ponovnog podizanja grada, sve se više osjetio razvoj i samo stvaranje potpuno novog grada. Osim građana, gradskih stanovnika, ali i kralja te pojedinih plemića, javljaju se i drugi kao vlasnici kuća smještenih na Gradecu.
Osim navedenih kućevlasnika, vlasnicima su bili i gradska općina, kao i crkveni redovi, gradski župnici, obrtne zadruge te gradska ubožnica i bolnica. Svi su oni stekli kuće ponajviše darovanjima, nešto i kupnjom. Gradska ih je općina dobila i od onih koji su bez potomaka i nasljednika ostavili kuću nakon smrti, ali i od onih koji godinama nisu plaćali poreze ili su bili nemarni prema kućama te su one propadale. Također, općini su pripadale i kuće onih koji su bili prognani iz grada ili su zbog pojedinih zločina bili osuđeni na smrt.
Jedni od kućevlasnika su bili i dominikanci te remetski pavlini, koji su kuće dobivali oporučnim zapisima ili su ih pak kupovali – na isti način do kuća dolaze i župnici Sv. Marka.
Stari su Zagrepčani bili obvezni brinuti se da im kuće uvijek budu u redu, da ih popravljaju ukoliko je to potrebno, a u većoj nuždi da ih podzidavaju ili podupiru kako ne bi došlo do rušenja. Ukoliko se toga ne bi pridržavali, općina im je mogla zaplijeniti kuće te ih prodati na dražbi.
Također, u gradu nije smjelo biti praznih zemljišta ili gradilišta. Svaki vlasnik zemljišta bi morao nešto izgraditi na njemu ili ga ograditi zbog zabrane općine da u gradu bude neograđenih ili praznih zemljišta. Ukoliko se to ne bi poštivali, općina bi postupala kao u slučaju kuća – zemljišta bi bila oduzimana i prodavana.
Prema najstarijem poznatom popisu kuća i stanovnika Zagreba, koji datira iz 1368. godine, u gradskoj je tvrđi bilo 150 kuća. U podgrađu, na desnoj obali Medveščaka (Cirkvenika) te u Šoštarskoj ili Njemačkoj ulici, kao i na poljani kod Manduševca, bilo je 155, a u Ilici tek 14 kuća.