Sigurna sam da već znate, ali nije zgorega ponoviti – ovaj tjedan u tijeku je Interliber u svom jubilarnom četrdesetom izdanju. Ono što, vjerujem, ne znate jest da sam ove godine zaposlena tamo. Divno je biti insajder na takvom događaju, profesionalno me oblikuje. I vraća mi vjeru u to da sve što radim ima smisla. Jer se još uvijek čita. Znam, statistike su nam u komi, na aparatima. Pokazuje se da ne čitamo ni trećinu svjetskog prosjeka. Ipak, iznenađena sam. Knjige se kupuju, gledaju i ljudi su još uvijek spremni uložiti u moć znanja.
Najviše se veselim majkama i očevima s djecom. A ima ih. Ima ih čudo jedno. Još uvijek znamo da su najbolji poklon djeci svijest o kultura čitanji, radoznalnost i otvoren um. I ja sam odrasla s te tri stvari i nikad im nisam propitivala izvore. Stigli su prije nego mi pamćenje seže, u mojoj kući, entuzijazmom moje majke i bake. Prije prvih cipela, prije prvog šišanja, prije prvog odjevnog komada što bismo ga danas zvali ‘haj strit’. Prije svih onih stvari koji su danas temelji koji nam se lažno serviraju kao osnovni uvjet sretnog limača.
Ne, majka nije znala što će me točno oblikovati kao osobu. Nemam vidovitu mater (iako se ponekad zapitam…). Nije mogla znat šta će proizvest, ali dala mi je da čitam što god mi je sinulo. Gutala sam Heidi, Malu Editu,… Ona se nije bojala da će mi knjige isprati mozak, nije mi birala štiva prema nekim priručnicima, sa mnom je bez cenzure komentirala. I tu smo gdje jesmo. Čitanjem je odgojila profesionalnu čitateljicu. Da je postupila drugačije, možda bih bila nešto posve drugo. Možda doktorica, možda veternirka, tko zna… Ali, ne kaje se kaže, jer živim život prepuna strasti prema onome što radim. Njoj je ovo dovoljno. I meni više nego dovoljno.
Danas svoju kulturu čitanja nosim kao strast, posao i zaštitni znak. Teglim je u karakteru i svjesti, di god idem. Služi kao mač protiv surovosti i neumoljivosti svih slika koje nam se danas o ženama serviraju.
Ne želim vas lagati o kupovini knjiga. Mogu se one i posuditi i to je skroz prihvatljivo. Knjižnice su na svakom koraku. Ono što ponesemo u sebi je puno više od posjedovanja kao koncepta.
Želim pozvati i vas…
Budimo face pa umjesto peglanja fensi robice pročitajmo djeci slikovnicu. Jasne i razlike dobra i zla kriju se baš tamo.
Budimo face pa im otkrijmo bajke. Nisu loše za maštu. Halo, i Steve Jobs i Bill Gates i papa Franjo su (bili) ultramaštoviti ljudi.
Budimo face pa im pokažimo da su granice fiktivne, nadiđu se prije nego okom trepneš. Sve je to u glavi. Društvo je konstrukt, a uloge nam relativne. Određujmo ih sami, samo smrt nije stvar izbora. Sve drugo jest. Beskonačnost je, brate, dostižna. I može se zgrabiti kao mačić, za vrat.
Čitanje je budućnost, stoji kao moto Interlibera. Posvojimo ga.
O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.