Ne znam kako za vas, ali mene su doma naučili da su Dani grada prava fešta. Naime, grad iz kojeg ja dolazim već dugo pati pod čizmom iseljenja, manjka posla, a možda i manjka volje stanovnika da se stanje popravi. To traje 364 dana u godini. Ali na Dan grada, taj jedan jedini dan u godini, problemi nestanu. Svi smo kući, svi smo svoji. Logično je onda da živimo za taj dan, čekamo, strepimo, kao da je Božić usred ljeta.
Tako sam navikla pa me, moram priznati, pomisao na to da se približio Dan grada Zagreba dosta razveselila. Pitate se što ja imam slaviti? O, imam, itekako imam. Grad u kojem živim, i namjeravam živjeti još mnogo godina, slavi svoj dan. Naučio me mnogo posljednjih mjeseci pa ću sada imati obraza da mu napišem pisamce. Slavljeničko pismo, jasno. U njemu, znamo, ima mjesta za malo ”sentimenta” i u njemu se ostavlja po strani sve loše. Jedan je takav dan.
”Grade,
ovo nam je prvi put da slavimo skupa, grad i ja. Ja, koja živim u tebi, i ti, koji se jesi nastanio u meni. Znamo se dovoljno dugo da se vežemo, a dovoljno kratko da ne znamo sve tajne. Ona čarobna faza zaljubljenosti, kažu. Tada je vid slab i pamet kratka, kažu psiholozi, ali ja se ne dam analizirati. Neka nam traje.
Naučio si me svašta novo.
Pokazao si mi kako je to kad se ceste sjeku pod pravim kutem, a ulice su ravne. Nema brda i dolina, nema kamenja da posrnem. I dobro znaš da ne mislim pritom na Savsku, Vlašku i druge ulice. Mislim na one puteve što živa u nama.
Pokazao si mi mir. Ali onaj mir original, ne light verziju u kojoj samo njušim nemir pa izazivam sudbinu. Ovdje mir ima ime. Zove se: Svatko o svom poslu. Nema propitivanja, nema svakodnevnih improviziranih sudnica u kojima ti obični ljudi ”iz mahale” dušu prekopaju nasred puta pa se onda sam koprcaš u preispitivanju, u sramu, ponekad u boli.
Izazvao si me veličinom. Nisam dobra u snalaženju u prostoru. Ne pomaže mi Google maps. Sjećaš se onda kad sam tražila knjižnicu pa našla Institut države Kongo? Eto, to bude kad koristim Google maps. Ali postajem bolja. Recimo, od Jarunske ceste do Vlaške bih znala umal’ zatvorenih očiju. A zar nije to otprilike srž tvog duha, temelj otkucaja tvog ritma?
Želim ti, grade, da tvoj Dan bude dostojan tebe. Da otvorenost uma tvojih ljudi bude dostojna otvorenosti tvojih ulica. Da ponos tvojih građana bude veći od Sljemena i jači od Gričkog topa. Da odoliš stoljećima. Da te vrijeme ne grize i da se tobom vazda ori smijeh neke nove djece.”
O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.