”Proljeća su godovi duše.” – reče jednom moj omiljeni lik, Ivan Galeb. I slažem se s njim. Zar se sa svakim proljećem, ako mu damo šansu, duša malo ne proširi? Dobije na volumenu. Volim proljeća. Ne muči mene ni taj crni proljetni umor o kojem svi pišu, a ne smeta me ni proljetno čišćenje, dokle god mi je prozor širom rastvoren i dokle god neometano mogu puštati svima nam znani hit Luke Nižetića. Priroda buja, sve buja, raste, obnavlja se. Proljeće je renesansa svake godine.
Ipak, ove godine me puca trema. Prvo zagrebačko proljeće, a prvi put se, dokazano je, pamti. Ovaj grad i ja prevalili smo nedavno naših prvih pola godine romanse.
– I, sve u svemu, šta kažeš? – pitaju me članovi obitelji, glavni sponzori i bezuvjetna podrška u cijelom procesu.
– Sve u svemu, ljubav nam je vječna. – zaključujem brzo i lako. Ipak, zaključujem to sad. Nakon što sam odradila nekoliko temeljitih čistki tijela i uma. Prije samo pola godine, za sebe bih rekla da sam čovjek bez predrasuda, da sam stanovnik svijeta, vrlo moderna i prilično zrela. A onda sam došla ovdje i krenula rušiti mitove i predrasude za koje nisam ni znala da su duboko ustoličeni u meni.
1. Hladni su i hladno je
– Tamo su ljudi drugačiji i vole distancu. – nisam mislila da to mislim, ali zapravo sam itekako to mislila. Rezultat je ustvari bio taj da sam ja držala distancu i odbijala svaku komunikaciju koja nije bila nužna. Zidove, očito, gradimo sami. Naime, samo nekoliko mjeseci kasnije situacija je bila znatno drugačija. Novi kolege, uz nekoliko iznimaka, pokazali su se susretljivima. Čak i oni koje sam samo zaustavljala putem i ispitivala kako funkcionira Studomat, što je Centar za obrazovanje nastavnika i gdje je referada. Svatko koga sam pitala pomagao mi je u okviru svojih mogućnosti. S profesorima je bilo još bolje. Nekolicina njih doslovno me vodila sa sobom da mi pokaže sve trikove za što bolje snalaženje. Nisu štedjeli na savjetima i riječima podrške. Naravno, s vremenom sam obogatila i društveni život pa sam upoznala nekolicinu dragih ljudi koji su mi otvorili brojna vrata. Jedna vrata su i Lice Grada. Ultimativni dokaz da nisu hladni, a svaka inicijativa i interes pronađu svoj put ka realizaciji. Jedina istina iz ovog mita je da je doista hladno. Ali, rekli su mi, to je samo oštra zima. I sada je, da kucnemo o drvo, došla kraju.
2. Nebo je uvijek sivo i stalno pada kiša, nitko ne razumije što je južina
Zamišljala sam Zagreb, valjda, kao London. Kiša, sivi neboderi i dugo probijanje kroz gomilu kišobrana. Ipak, dočekala me prilično čarobna i zlatna jesen, bez velikih i dugih oborina. I ta hladna zima nije bila toliko kišna, a sad već uživamo u proljetnom suncu. Kiše ima, ali kao i svugdje drugo. Obična prirodna pojava, ništa više i ništa manje. A južinu, pak, razumiju svi. Ta muka je univerzalna stvar i o tome uopće nema rasprave.
3. Tramvaji su noćna mora i sve je daleko
Da, znam, volimo se žaliti na sve. I znam da tramvaji nisu ostvarenje sna o savršenom javnom prijevozu. Ali, ako mene pitate, sjajni su. Voze gdje god treba, a simpatizer sam i ove polusatne karte. Ako mislite da ih predugo čekamo, onda ne poznajete čari fenomena kodnog imena Promet Split.
4. Tvoje prethodno obrazovanje bit će podcijenjeno i naglasak će ti biti ismijan
Da, bojala sam se prebacivanja kao vrag tamjana. Mogu li dobiti svoje mjesto i hoću li, ako ga dobijem, biti njegova dostojna vlasnica? Nakon što sam prošla birokraciju, krug pakla rezerviran isključivo za nestrpljive ljude poput mene, sve je polako došlo na svoje. A moje prethodno obrazovanje bilo mi je više nego dovoljno da savladam sve što me dočekalo ovdje. Nismo toliko različiti, sve su to nijanse jedne boje. A moj naglasak? S obzirom na to da ne znate kako zvučim, ukratko ovako: Ako ostale djevojke pričaju nježno i tečno kao veganska torta od mrkve, ja pričam kao sarma – teško, kalorično, ali svima razumljivo. U Splitu se takav govor karakterizirao kao vlaški, a ovdje se karakterizira kao blitvarski. A ja jako volim blitvu pa sam na svoj dijalekt izuzetno ponosna.
5. Nema mora
Nema mora i to je činjenica. Ipak, more kao more je samo prirodna pojava, a ne religija ili mitska arkadija. I bez toga se može. Druga je stvar more kao simbol odmora duše, a toga ovdje ima. Samo treba tražiti. Malo dublje kopati. Zavoljeti neko mjesto. Brzo sam pronašla svoje more. Neću vam reći gdje. Moja lokacija je samo moja, a nadam se da vi već imate vašu.
Slova mi samo iskaču, sada, uz vremensku distancu i prostornu blizinu. To su primarne predrasude o Zagrebu i njegovim građanima, ali i o meni samoj. Nikad nije bio problem u njima, već u mojoj glavi.
– Ovo je jednostavna priča, ali nije ju bilo lako prepričati. – kaže Roberto Benigni na početku filma Život je lijep. Takva je i ova. Došla ja, spustila kufere, naselila se, kupila nove bilježnice i markere i krenula u avanturu. A ispod kože mi kršilo i lomilo. Ali je prestalo.
O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.