Kompleks Stare gradske vijećnice, smještene u Ulici sv. Ćirila i Metoda 5, a između Kuševićeve ulice, Markovog trga i Freudenreichove ulice, sastoji se od tri različita objekta koji su krajem 19. stoljeća adaptacijom spojeni za djelatnosti gradske uprave.
Na tom mjestu spominje se u kasnom srednjem vijeku, 1439. godine “kuća vijeća Gradeca zagrebačkoga”, a 1614. gradski sudac Jakov Gasparini, dograđivanjem preuredio ju je u vijećnicu.
Zabilježeno je da je 1787. godine vijećnica imala osam soba, kuhinju, tri zatvora, dva dućana i podrum. 1803. godine gradska općina je od grofa Adama Oršića kupila susjednu kuću, na uglu Ćirilmetodske i Kuševićeve ulice za proširenje gradske vijećnice.
No, priča o gradnji započinje kada zagrebački trgovac Kristofor Stanković, dobitak od 30.000 zlatnika na bečkoj lutriji (1832. godine) odluči uložiti u gradnju kazališta. Gradska uprava, na jednokatnici kupljenoj od grofa Oršića nadogradila je 1833. godine drugi kat, srušila staru vijećnicu i kupila još dvije parcele u današnjoj Freudenreichovoj ulici, čime je osigurala dovoljno prostora za kazališnu zgradu. Kamen temeljac postavljen je 12. kolovoza 1833. godine.
Zgrada Stankovićeva kazališta, koje se kasnije zvalo Gradsko, a u Jelačićevo vrijeme Narodno, bila je jednokatna građevina s trostrukim ulaznim vratima u Ćirilmetodskoj ulici, a na prvom katu bila je plesna dvorana s galerijom.
U kazalištu se po prvi put čuo hrvatski jezik u međučinu jedne njemačke predstave s Gajevom budnicom “Još Hrvatska ni propala” na kazališnoj pozornici, a 10. lipnja 1840. godine izvedena je prva predstava na hrvatskom jeziku “Juran i Sofija ili Turci kod Siska” Ivana pl. Kukuljevića. Šest godina kasnije, točnije 28. ožujka 1846. godine, izvedena je i prva hrvatska opera “Ljubav i zloba” Vatroslava Lisinskoga.
U redutnoj dvorani održano je i nekoliko značajnih zasjedanja Hrvatskog sabora. Na prijedlog Ivana pl. Kukuljevića, 23. listopada 1847. godine, hrvatski jezik proglašen je službenim jezikom, godinu kasnije, 1848., zasjedao je i prvi hrvatski Narodni sabor pod predsjedanjem tadašnjeg bana Josipa Jelačića.
Nakon otvorenja novog kazališta 1895. godine, grad preuzima napuštenu kazališnu zgradu i 1897. godine adaptira je za potrebe gradske uprave. Vijećnica i kazališna zgrada su spojene, a plesna dvorana adaptirana je za sjednice Gradske skupštine. Godine 1910./11. izvedena je dvokatna prigradnja u Kuševićevoj ulici, a 1930. nadogradnja prema dvorišnoj strani, dok su 1941. godine tavanski prostori preuređeni u uredske sobe. Godine 1958. gradska uprava izgradnjom novog objekta, danas na Trgu Stjepana Radića 1, napušta svoje staro sjedište, a u Staroj gradskoj vijećnici održavaju se i dalje zasjedanja Gradske skupštine.
Cjelovita obnova izvedena je 1968. do 1975. godine s opsežnim restauratorsko-konzervatorskim radovima u velikoj skupštinskoj dvorani, a uređene su i tri manje dvorane na prvom, i dvije dvorane za vjenčanja na drugom katu. Prizemlje je preuređeno u prostor polivalentnih namjena.
Godine 1993. Stručna služba Gradske skupštine preselila se ponovo u Staru gradsku vijećnicu. U njoj su također smješteni Odjel za statistiku Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj Grada te Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode. 1998. godine u prizemlju su uređene dvorane za vjenčanja, a na njihovom mjestu, na drugom katu, dvorane Kaptol i Grič. U prizemlju uređena je Galerija Kristofora Stankovića.