Hrvatski sabor je zakonodavno i najviše predstavničko tijelo svih građana Republike Hrvatske, kao središnja i nezamjenjiva institucija demokracije. Institucija koja uz imenovanje hrvatskoga bana ima veliki značaj u očuvanju hrvatske povijesne tradicije, te značajnu ulogu u očuvanja hrvatske opstojnosti i nezavisnosti.
Sabor u hrvatskom narodu obilježava jedan od tradicionalnih naziva za skupštinu (okupljanje radi polit. odlučivanja, proglašenja odluka, suđenja i sl.), a od 1848. godine naziv postaje naziv za zakonodavno predstavničko tijelo. Najstariji sačuvani zapisnik saborskoga zasjedanja u Zagrebu (u obliku isprave) potječe iz 1273. godine.
Dan Hrvatskoga sabora obilježava se kao dan spomena na konstituiranje prvoga demokratski izabranog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. i na povijesnu ulogu Hrvatskoga sabora u očuvanju hrvatske državnosti tijekom mnogih stoljeća.
Izabrani zastupnici tada su na konstituiranju novoga Sabora Socijalističke Republike Hrvatske, kojem su nazočili i brojni gosti iz domovinske i iseljene Hrvatske i predstavnici vjerskih zajednica, izabrali za predsjednika Sabora dr. sc. Žarka Domljana, za potpredsjednike Ivicu Percana, Stjepana Sulimanca i Vladimira Šeksa.
Za predsjednika Izvršnog vijeća Sabora izabran je Stjepan Mesić, a za predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman koji je u svom prvom govoru pred novoizabranim zastupnicima naglasio kako konstituiranje prvog višestranačkog Sabora predstavlja prvi korak na povratku hrvatskog naroda i njegove države europskoj civilizacijskoj, političkoj, kulturnoj i gospodarskoj tradiciji.
Današnja zgrada Hrvatskog sabora je veliki dvokatni kompleks na istočnoj strani Trga sv. Marka. Iako Sabor u Zagrebu zasjeda još od 13. Stoljeća sve do kraja 18. stoljeća nije bilo posebno namijenjene zgrade za održavanje sjednica i rad Sabora. Zato je 1731. godine kupljena kuća na Markovu trgu, tada glavnom zagrebačkom trgu, koja se nalazila na mjestu današnje zgrade Hrvatskog sabora.
Iste godine zgrada je stradala u požaru. Zagrebački zidarski majstor Matija Leonhart je iz temelja projektirao tada kraljevinsku, tj. saborsku palaču. Saborska je palača bila ne samo najveća, već i po vremenu gradnje i ljepoti, prva barokna palača na Gornjem gradu. U novoj, ali još nedovršenoj zgradi, Sabor je prvi put zasjedao 6. svibnja 1737. godine.
Godine 1765. saborska palača je postala i sjedište Zagrebačke županije, a time pretijesna za dvije najvažnije institucije s opsežnim djelatnostima. Zato je ban Ignac Gyulay prodao saborsku palaču Zagrebačkoj županiji i kupio kuću bana Ferdinanda Kulmera na zapadnoj strani Markova trga, kako bi dobio novu kraljevinsku kuću. Ni ovdje nije bilo dovoljno prostora za saborska zasjedanja, a takvim je rasporedom u prvom redu riješeno pitanje stana za bana, te je palača dobila naziv Banska palača, a kasnije Banski dvori.
Zagrebačkoj županiji kraljevinska kuća na istočnoj strani Markova trga više nije odgovarala, pa je njezino preuređenje povjereno arhitektu Aleksandru Brdariću, koji je u razdoblju od 1846. do 1849. godine podigao veliku dvokatnicu, a njegov nacrt predvorja i dvorane za saborska zasjedanja zadržan je i danas. Nova zgrada je završena potkraj 1849. godine.
Kasnobidermajerski stil Aleksandra Brdarića izgubio se kada je saborska palača u razdoblju od 1908. do 1910. godine ugrađena u novopodignutu Vladinu palaču, s kojom je dobila zajedničko pročelje prema projektu tvrtke Kalda i Stefan arhitekti i graditelji. Za današnji izgled zgrade Hrvatskog sabora zaslužni su projektanti Lav Kalda i Karlo Susan, koji su završili radove 1911. godine tijekom koje je Zagrebačka županija prodala zgradu Saboru. Izvedeno je dvokrako stubište, smješteno u os ulaznog prostora, čime je ulazno predvorje dobilo mnogo svečaniji izgled.
Uslijed svih tih povijesnih preinaka, zgrada Hrvatskog sabora sadrži mješavinu oblika i stilova gradnje s elementima klasicizma i secesije u unutrašnjosti, a neorenesanse i secesije na pročeljima. Zbog toga danas predstavlja važan spomenik kulture.
O autoru teksta: Vedran Danko diplomirani je profesor povijesti s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Kao rođeni Zagrepčanin zaljubljen je u svoj rodni grad, njegovu prošlost i sve što On predstavlja. Uživa u zelenilu i prirodi svoga rodnog grada i veseli se svima koji poštuju, cijene i vole Zagreb bilo da tu žive ili su samo u posjeti.