17. stoljeće u Zagrebu je ponajviše obilježeno izgradnjom novih objekata i obnovom starih koje je nagrizao zub vremena ili su pak oštećeni u 16. stoljeću za vrijeme Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata. No, osim izgradnje, još u 17. stoljeću javlja se težnja drugih zemalja za pripajanjem Zagreba. Tako s jedne strane postoji težnja Beča za ostvarivanjem centralističke i apsolutističke vlasti s krajem, dok su s druge strane Mađari koji žele prevlast nad Hrvatskom.
Kao i u prijašnjim vremenima, i u ovom stoljeću Zagreb je podržavao trgovačke veze sa zapadom. Zagrebački trgovci, izuzev onih iz Ljubljane i Rijeke, dobavljali su raznu robu u Zagreb, ponajviše tkaninu i prehrambene proizvode. Roba je dolazila iz Beča, Graza, Salzburga, Trsta, Venecije, Češke i Moravske.
U pogledu gospodarskog života u Zagrebu u 18. stoljeću, istaknuto mjesto pripadalo je obrtničkoj proizvodnji. U odnosu na prijašnja stoljeća, nije bilo velikih primjena, ali je obrt i dalje dobro napredovao, pogotovo pojavom novih obrtnih zanimanja. U 18. stoljeću stigli su neki novi obrti, dok su neki stari nestali uglavnom zbog smanjene potrebe za tim proizvodima.
Obrtnici su udruženi u cehove (osim u kratkom periodu kada je Josip II, provodeći reforme, privremeno ukinuo formu cehova) koji su držali monopol obrtničke proizvodnje, te nisu dopuštali nikome da se bavi nekim zanatom van njihove organizacije.
Na Gradecu su se osnovali novi cehovi – Građevinski ceh i Veliki ceh. U Građevinskom cehu su, osim građevinskih obrtnika, nalazili se između ostalih i stolari, tokari i staklari, dok su se u Velikom cehu okupljali (između ostalih) kovači, bravari, zlatari, pećari i lončari.