Uz mnogobrojne borbe Gradeca za placovinsko pravo, koje je imao Kaptol na području cijelog Zagreba, Gradec je imao i borbe oko plaćanja maltarine. Bela IV je dokumentom iz 1267. godine oslobodio Gradec od plaćanja mitnice, mostarine, brodarine i ostalih pristojbi na na robu koju su prevozili na području granica kraljevstva, no ta se odluka nije provodila, te su Zagrepčani morali redovito plaćati te poreze.
Uz maltarinu, slične je probleme Gradec imao i s tridesetnicom, koja je bila carina na brojnu robu koja se uvozila iz inozemstva. Tridesetnica je dobila naziv po tome jer je iznos bio jednak tridesetom dijelu uvezene robe, a ona se plaćala u zlatu ili srebrnom novcu.
U samom početku, u Zagrebu se nalazio jedan tridesetnički ured, a početkom 14. stoljeća još se jedan ured smješta u Susedgrad. U susedgradskom tridesetničkom uredu naplaćivala se carina na robu koja je stizala iz Njemačke. Roba, koja je dolazila morem iz Italije, tridesetnica se naplaćivala u uredu u Modrušama. Svi tridesetnički uredi bili su podređeni glavnom uredu koji se nalazio u Zagrebu, a gdje se carinila roba pristigla iz istočnih i sjeveroistočnih krajeva.
Građani Gradeca su isto tako morali plaćati carinu na uvezenu robu, što im je bio sve veći teret, a direktno je utjecao na razvoj trgovine na gradečkoj uzvisini. Kako bi nastavili razvoj trgovine na tom području, građani se obraćaju kralju Beli IV, koji 1267. godine daje povlasticu koja ih oslobađa plaćanja tih daća. Kralj je izdao tu povlasticu ponajprije zbog golemih troškova Gradeca zbog izgradnje obrambenog zida oko grada.
Trgovina na Gradecu je tako ponovno počela bilježiti rast, no sve do sredine 14. stoljeća kada i ova povlastica pada zaborav, te se zagrebačkim trgovcima ponovno počinje naplaćivati tridesetnica – carina na uvoz robe.
Tridesetničari tako ponovno naplaćuju carinu zagrebačkim trgovcima, često i nasilno, a počeli su ubirati carinu tamo gdje ju nikad nisu ni smjeli ubirati, zbog čega prisiljavaju trgovce na krijumčarenja robe, što stvara nove probleme. Kada bi krijumčar bio uhvaćen, sva roba bi mu se plijenila. Sve je to počelo dovoditi do fizičkih obračuna.
Čak je i dozvola Karla Roberta, koja je strogo zabranjivala naplaćivanje tridesetnice na vino, žito i sol bila ignorirana, zbog čega kralj počinje davati ukore svima onima koji zanemaruju tu odluku.
Osim što je ilegalno naplaćivanje tridesetnice stvaralo brojne krijumčare, također je štetilo zagrebačkoj trgovini koja se zbog toga više ne razvija te počinje stagnirati, čak i propadati.
Kada se cariniti počinje i roba iz samog kraljevstva, zagrebački trgovci se žale kralju Matijašu koji daje posebnu naredbu da se carina smije ubirati samo od robe koje se uvozi iz inozemstva.
Gradec je imao jednu olakšicu, a to je bilo da se dio prihoda od tridesetnice odvajao gradskoj općini, ponajprije za održavanje gradskih zidina. To je trajalo tijekom 16. stoljeća, ali zagrebački trgovci i dalje nisu bili pošteđeni nezakonitog naplaćivanja tridesetnice unatoč odluci Bele IV da ih se poštedi te carine.