Stogodišnji hrvatsko-turski rat započeo je Krbavskom bitkom 1493. godine, a završio je točno sto godina kasnije kod Siska. Turci su pod Sisak došli 15. lipnja 1593. godine, nakon čega je krenula mobilizacija vojske koja bi trebala obraniti Zagreb i Sisak. Nakon pobjede kod Siska, kršćanska vojska se počinje pripremati za osvajanje Petrinje, zbog čega se u srpnju 1593. godine u Zagrebu održava savjetovanje vojnih zapovjednika, te se donosi odluka da se krene na Petrinju. Petrinja je bila izuzetno bitna za tursku vojsku, zbog čega se smatralo da bi poraz Turaka kod Petrinje značio konačni kraj turskim osvajanjima ovih prostora. Sljedeće godine, 1594., Turci se polako povlače sa sisačkog područja, a još godinu kasnije gube i Petrinju. Nakon bitke kod Petrinje, 22. rujna 1595. godine, Turci zauvijek prestaju biti prijetnja Zagrebu.
Osim Gradeca i Kaptola, koji su ulagali u vojsku za vrijeme Stogodišnjeg rata, za financiranje su bili zainteresirani i vladari zapadnih zemalja. Naime, smatralo se da bi Turci, ukoliko prođu Zagreb, mogli biti ogromna prijetnja za ostale zemlje. Zbog toga su europski bankari Fuggeri financirali ratove s Turcima. Obitelj Fugger je iz Zagreba dobivala redovita izvješća o kretanju turske vojske, kao i o cjelokupnoj situaciji vojske. Čak je, posredovanjem obitelji Fugger, i papa financirao rat protiv turske vojske, no smatra se da je to bilo daleko nedovoljno za rat koji je trajao točno sto godina.
Tijekom cijelog 16. stoljeća kao osnovni problem Zagreba postavljalo se pitanje obrane – jačanje vojske i tvrđave, straže, te nabava oružja i učvršćivanje gradskih zidina. Još za vrijeme stranačkih borbi početkom 16. stoljeća kada su u građanskom ratu sudjelovale pristaše Ivana Zapolje i Ferdinanda Habsburškog, Gradec je bio u velikoj nestašici te mu je bila potrebna vojna pomoć ne samo zbog spomenutog građanskog rata, već i zbog Turaka koji su krenuli na Zagreb. I nakon završetka građanskog rata Gradec kralju šalje molbe za vojnom pomoći jer su Turci dobro napredovali u svojim osvajanjima hrvatske zemlje. Strah od turske vojske je bio toliki da je gradska općina bila prisiljena tražiti i pomoć kaptolske vojske.
Gradec se u tom vremenu nalazio pod zaštitom Ivana Katzianera, kranjskog plemića i vojskovođe Habsburgovaca, koji je bio i vrhovni kapetan habsburških četa u Hrvatskoj. U srpnju 1530. godine Gradec je molio Katzianera da ga oslobodi od opsade domaćih neprijatelja, a istu molbu ponavlja mjesec dana kasnije i zapovjednik Ljudevit Pekri.
I sredinom 16. stoljeća Zagrepčani upućuju molbe za pomoć zbog velikog straha od Turaka. U ljeto 1544. godine Gradec je izvijestio kranjskog zemaljskog baruna Antuna Bogdan moli vojnu pomoć kostajničkog kapetana Ivana Werneka. U listopadu iste godine Nikola Zrinski je pisao varaždinskom kapetanu Jurju Wildensteinu tražeći ga dodatnu vojnu pomoć.
Cijelo vrijeme dok su se vodile borbe za Sisak, i dok su Zagrebu prijetila turska vojska, gradečka je općina tražila vojnu pomoć. Gradec se čak i 1592. godine za pomoć obratio kralju i nadvojvodi Ernestu, zbog čega ovaj šalje poziv kranjskim, štajerskim i koruškim staležima da pomognu Sisku i Zagrebu, a htio je i okupiti veliku vojsku kako bi mogao osvojiti petrinjsku tvrđavu.
Zagreb je čak imao dosta sreće u tom ratu jer je veliku ulogu odigrao i njegov strateški položaj. Naime, smatralo se da bi Turci, ukoliko prođu Zagreb, mogli biti ogromna prijetnja za ostale zemlje. Zbog toga su europski bankari Fuggeri financirali ratove s Turcima. Obitelj Fugger je iz Zagreba dobivala redovita izvješća o kretanju turske vojske, kao i o cjelokupnoj situaciji vojske. Čak je, posredovanjem obitelji Fugger, i papa financirao rat protiv turske vojske, no smatra se da je to bilo daleko nedovoljno za rat koji je trajao točno sto godina.
U Zagreb je vojna pomoć dolazila iz nekoliko europskih zemalja, čak su se i putevi prema Zagrebu morali popravljati kako bi vojska lakše dolazila do grada. U Zagreb je stigao veliki broj štajerskih domobranaca, konjanika i pješaka, dok su druge zemlje slale znatno manju vojnu pomoć Zagrebu.