Pri izgradnji Gradeca, nakon što je kralj Bela IV općini dodijelio Zlatnu bulu, javljaju se tipična obilježja arhitekture srednjovjekovnog grada, ali i neka druga obilježja važna za urbanizam tog vremena. Riječ je o dominantnom smještaju na prirodnoj i zaštićenoj uzvisini. S takve uzvisine grad superiorno vlada nad prostranom okolinom. Tlocrt, sa središnjim trgom, crkvom te okolnim ulicama koje se slijevaju prema trgu, karakterističan je za srednjovjekovne gradove, a nastao je spontano prirodnom izgradnjom, rastom, te stapanjem svih tih pojedinosti u jedinstvenu urbanističku cjelinu.
U izgradnji Gradeca važnu ulogu ima i izgradnja obrambenih zidova koji su “grlili” cijeli grad, a koji su se gradili paralelno s cijelim gradom. Obrambeni zidovi su građeni uz velike žrtve i materijalne troškove njegovih stanovnika. Gradnja je započela 1242. godine, a trajala je pune 24 godine – sve do 1266. godine kada je cijeli zagrebački Gornji grad bio okružen jakim zidovima, tornjevima i kulama.
Pitanje oko obrambenih zidova bilo je iznimno aktualno i u 16. stoljeću, ponajviše zahvaljujući Stogodišnjem hrvatsko-turskom ratu koji je trajao od 1493. do 1593. godine. Utvrde izgrađene u 13. stoljeću, neposredno nakon što je Gradecu dodijeljena Zlatna bula, bile su u dosta lošem stanju, zbog čega je bila konstantna potreba za obnovom istih. U vrijeme najveće opasnosti od turske vojske, 40-ih i 50-ih godina 16. stoljeća, u grad su dolazile komisije koje su izvještavale o stanju utvrda. U dva su se navrata po nalogu kralja Ferdinanda u Zagrebu 1552. godine sastale komisije sastavljene od najodgovornijih vojnih i političkih ličnosti kako bi raspravljali o stanju obrambenih zidina.
Zbog iznimno bitnog strateškog položaja grada Zagreba, za što bolju obranu grada bile su zainteresirane i zapadne zemlje jer bi tursko osvajanje Zagreba značilo i porast opasnosti za mnoge zemlje smještene sjeverno i zapadno od današnjeg glavnog grada Republike Hrvatske.
Mnogi su vladari i vojnici, domaći i strani, redovito izvještavali o važnosti bolje obrane grada Zagreba, pa je tako kapetan Juraj Wildenstein 1544. godine isticao važnost utvrđivanja pograničnih mjesta, a ban Zrinski je apelirao da se Zagreb bolje osigura, što je tom prilikom i učinjeno. Sredinom 16. stoljeća građani su kralja Ferdinanda molili da se pobrine da Zagreb bude kvalitetno utvrđeno, nakon čega relativno brzo šalje zidare koji su pregledali zidine i učvrstili dijelove koji nisu bili sigurni. Još je prije Ferdinand dao nalog da se iz tridesetničkog prihoda isplate Zagrebu određene svote u korist utvrđivanja grada.
Kralj je, na molbu građana, dao zapovijed banu Nikoli Zrinskom da započne s utvrđivanjem Zagreba financirajući navedeno iz dohodaka tridesetnice koju su plaćali zagrebački trgovci.
S obzirom da se u gradskoj blagajni nije moglo skupiti dovoljno novca, ban je sazvao Sabor 1552. godine kako bi on mogao odobriti i skupiti potrebna sredstva. Na Saboru je donesena odluka da se Zagreb mora kvalitetno utvrditi i zaštiti od neprijatelja, a u sklopu tog su predstavljeni prijedlozi obrane Zagreba.
Prvi prijedlog je bio da se trošni zidovi Gradeca i Kaptola sruše i da se sagrade novi, zatim da se sruše sruše neke kuće na Gradecu zajedno s Crkvom sv. Marka, te da se skine krov sa stolne crkve. No, nije mnogo učinjeno nakon tog Sabora.
Desetak godina kasnije, 1463. godine, kralj Maksimilijan je doveo komisiju kako bi pregledala utvrde i općenito obrambene prilike u Zagrebu i dala svoje mišljenje. U svom je mišljenju komisija navela da bi se za utvrde trebalo utrošiti oko dvjesto tisuća forinti plus trošak za radnu snagu.
Unatoč velikim problemima koje je obrambeni zid stvarao Zagrebu, nikada nije dolazilo do većih akcija u obnavljanju istih ili općenito u smjeru izrade boljeg obrambenog stanja grada. Vlasti su dosta škrtarile kada je u pitanju bio novac za obranu, pa tako 40-ih i 50-ih godina, u jeku velike turske opasnosti, Gradecu se ne odobravaju sredstva za utvrđivanje i obranu grada.
U zadnjoj godini Stogodišnjeg rata, 1593. godine, gradski sudac je sa svojim prisežnicima molio ratne savjetnike u Grazu da im pošalju novac za izgradnju novih utvrdnih tornjeva jer je grad bio u iznimno ruševnom stanju, pod izlikom da je Zagreb najveća, ali i najviše porušena utvrda.