Kada bi opisivali život na Gradecu, često bi spomenuli riječ – siromaštvo. Siromaštvo je najzastupljeniji opis gradečke općine za vrijeme 16. stoljeća koje je obilježeno Stogodišnjim hrvatsko-turskim ratom. Zbog siromaštva uvjeti za razvijanje umjetnosti bili su iznimno slabi, no sigurno postoje tragovi kakve-takve umjetnosti.
U tim tragovima pronalazimo nekoliko primjera slikara, kipara i majstora koji su izrađivali predmete umjetničkog obrta. Već na samom početku 16. stoljeća spominje se slikar Hanž koji je živio u kući na Gradecu kraj koje je od općine dobio prazno zemljište. Zemljište je dobio prema nalogu bana Ivaniša Korvina, zbog čega se pretpostavlja da je Hanž bio poznati umjetnik koji je povremeno radio i za bana. O njemu se zna jako malo, no poznato je da je 1503. godine naslikao kazala za sat na tornju stolne crkve.
Obrtničke i trgovačke natpisne ploče su bile važno polje rada za više-manje darovite slikare, pa su oni najvjerojatnije uz malu zaradu od općine ili crkve slikali i za obrte i trgovine.
Bilo je tu i pisane riječi, pa je tako u 16. stoljeću na Gradecu živio Antun Vramec – zagrebački kanonik, doktor teologije i filozofije, te privremeno i župnik Sv. Marka. On je pisao “Kroniku vezda znovič spravljenu slovenskim jezikom” koju je tiskao u Ljubljani 1578. godine, a u kojoj se zlobno osvrtao na atmosferu okoline u kojoj je živio.
Vramec je bio obrazovan u Italiji, a – što je posebno netipično za našu kulturnu povijest – bio je protupapinski orjentiran pisac. Zanimljivo je da se baš u njegovom djelu prvi put u tiskanoj knjizi spominje grad Zagreb, ali je i pisao o osobinama njegovih stanovnika – tj. sredine u kojoj je i sam živio.