S razvojem trgovine na području srednjovjekovnog Zagreba, gradska općina donosi brojne odluke kako bi regulirala trgovinu. Tako je gradska općina, ali i njeni zastupnici, nadzirala trgovinu u Zagrebu, a vijećnici su popisivali robu i utvrđivali joj cijenu, pazeći kako ona ne bi bila previsoka. Posebno se pazilo na cijenu one robe koja je bila potrebna za namirenje osnovnih životnih potreba.
Vijećnici su nadzirali cijene, kontrolirali mjere i vage, a posebnu su pozornost davali provjeravanju da li je hrana, koja se prodaje, svježa i zdrava.
Općina je izdavala odredbe, zakone i propise kojima je regulirala trgovine, posebno tijekom 14. i 15. stoljeća. Jedan od najvažnijih statuta, vezano uz trgovinu, bio je onaj iz 1425. godine jer je taj statut bio jedini koji koji je imao općenitu važnost, te je obuhvaćao više stavki po pitanju trgovine. Cilj tog statuta bio je da se sredi prilike na tržištu.
U statutu o trgovini iz 1425. godine bili su ozakonjeni već postojeći postupci i stari običaji, koje su uglavnom sa sobom donijeli strani trgovci koji su se naselili u Zagrebu. Taj se statut odnosi na cijene pojedinih vrsta robe, dopuštenje zarade trgovaca i obrtnika, na mjere koje se smiju koristiti, kontrolu, preprodaju, te na zdravstvene uvjete prodaje.
Isti je statut govorio i o općim pravilima čistoće u gradu, a posebna se važnost pridavala točnosti vaga i mjera. Sve vage i mjere su morale biti baždarene i ovjerene gradskim pečatom i pečatom gradskog suca koji je te godine bio na vlasti. Gradska kamena mjera bila je postavljena na Markovom trgu, a bila je stavljena na korištenje svima.
Također, i ribari su imali određena pravila. Ribari su smjeli prodavati samo onu ribu koju su sami uhvatili, i to prije podneva, a onoj ribi koja se ne proda do podneva, gradski je prezivač sjekao repove kako bi svi znali da više nije svježa.
U prijepodnevnim satima se mogla kupovati samo roba za privatno korištenje, a kasnije, ukoliko je ostane, mogli su kupovati oni koji bi tu robu preprodavali. Ta odredba je donešena kako bi se kupci zaštitili od povećanja cijene.
Spomenuti statut iz 1425. godine bio je usmjeren prema zaštiti potrošača, ali i prema tome da se namire interesi općine. Tako je bilo strogo zabranjeno prodavanje robe po privatnim kućama i gostionama, čime bi se izbjegavalo plaćanje određenih daća.
Dio propisa koji su bili usmjereni prema higijeni, ticali su se prodaje tzv. “živih” namirnica, poput ribe, soli, kruha i ostale hrane.
Na temelju statuta iz 1425., ali i naredbenika o placovini iz 1343. godine, možemo vidjeti kakva se sve roba prodavala na tadašnjem tržištu, ali i o načinu života građana tog vremena.