Zlatnom bulom je Zagreb dobio brojne povlastice, pa tako i povlastice plemića, čime se izjednačio kao gradska cjelina s plemićkom osobom – feudalcem, čime dobiva prava poput pripadnika plemićkog staleža. Zagreb se oslobodio banske, županijske i biskupske vlasti, te je postao kraljev štićenik.
Grad je dobio svoju autonomiju, kao i pravo da upravlja sam sobom, te da svake godine slobodno bira svog poglavara – tada gradskog suca. Tadašnja dužnost vrhovnog predstavnika grada odgovara današnjoj tituli gradonačelnika, osim jedne velike razlike. Gradski sudac je u ono vrijeme, osim upravne, imao i sudačku vlast, zbog čega se mogao nazivati i sucem.
Jedna od najvažnijih zadaća gradskog suca i zastupnika bilo je i sudovanje. Slobodni i kraljevski gradovi bili su samostalni u sudstvu, te neovisni od bana, podbana, župana i plemićkih sudaca, pa su sudili u potpunosti samostalno, kako u građanskim tako i u krivičnim parnicama. Uloga gradskog suca Gradeca bila je iznimno velika jer je on imao takozvano pravo mača (ius gradii) – čime je mogao izricati smrtne presude. Suci u drugim kraljevskim gradovima, poput područja Slavonije, takve presude nisu mogli donositi. Ako bi se parnice ticale kralja, one su se vodile pred samim kraljem, tj. njegovim sucem tavernikom.
Kao i većina zakona, tako je i sudsko pravo bilo “oslonjeno” na Zlatnu bulu. Osim bule, vrijedili su i koristili su se u sudbenim postupcima i njezini privilegiji iz 1266. godine, zatim saborski zaključci, stvoreni i određeni za cijelu Hrvatsku 1273. godine, ali i svi od kralja potvrđeni pravni običaji u zemlji.
Gradski sud se smatrao svetinjom, te je bilo strogo zabranjeno da građani, kao i stranci koji žive u gradu, sude sami sebi ili se međusobno obračunavaju, što je bilo navedeno i u Zlatnoj buli.
Samim sudom je predsjedao gradski sudac s osam prisežnika, a na raspravama su uz njih bili prisutni i bivši gradski suci, a od 1377. godine i gradski zastupnici. Svi oni, aktualni gradski sudac, kao i bivši suci te kasnije i gradski zastupnici, svojim su savjetima mogli utjecati na presude. Kao savjetnici kod suđenja su mogli sudjelovati i majstori svojih zanata, ako je spor bio vezan uz neki zanatski posao, a sud nije mogao sam ocijeniti vrijednost i vještinu obrtničkog posla, ili pak proizvoda.
Suđenje su također pratili i i pisali zapisnik gradski bilježnici, notari te najugledniji službenici u slobodnom gradu.
Ukoliko netko nije bio zadovoljan donešenom presudom, imao je pravo žaliti se vrhovnom gradskom sudištu koje su činili bivši gradski suci, a oni su mogli potvrditi osudu, preinačiti je ili potpuno odbaciti. Također, ako ni nakon odluke vrhovnog gradskog sudišta bude nezadovoljnih, žalbe su bile upućene na kraljevski sud gdje je kraljevski tavernik donosio konačnu, tj. pravomoćnu odluku. U tom bi slučaju bivši gradski sudac, član vrhovnog gradskog sudišta, morao dolaziti pred kralja (ili njegova tavernika) i pravdati svoj postupak i odluku.
Gradski sud je donosio svakakve odluke, od blagih prijestupa do najvećih zločina. Presude su uglavnom bile za psovke, kletve, uvrede, ruganje, nepristojno ponašanje, kao i za tučnjave, noćne skitnje,lakše i teže ozljede, te prevare i krađe. Pod teže presude bi mogli navesti osude za nasilje, razbojništvo, ubojstvo, palež, nemoral, preljub i silovanje. Bilo je i gospodarskog kriminala, za kojeg su presude uglavnom bile zbog pronevjeru gradskih isprava, krivotvorenje novca, kupovanje ukradenih stvari, zabranjenih igara, te zanemarivanje dužnosti, te ostalo nepoštivanje postojećih zakona i propisa.