Nastanak Tuškanca je slabo istražen, međutim sigurno je da je ovakva izuzetna lokacija sačuvane prirode u doticaju s urbanom strukturom rezultat smišljenog planiranja. Na jugu počinje Prolazom Ivana Dežmana i graniči s Rokovim perivojem, dok na sjeveru završetak čini livada Cmroka.
Tuškanac se spominje već u srednjem vijeku, kada je na njegovu samom ulazu bilo mjesto izvršavanja kazni spaljivanjem vještica na lomači nazvano „Zredišće“.
Prostor Tuškanca se također povezuje i sa ciglanama u vlasništvu Sermagea (poslije Kulmeri) i gradske općine, koje su napuštene već samim početkom 19. stoljeća. Sve do potkraj 19. stoljeća briga o ovom prostoru je bila tek u povojima. 1797. godine gradski magistrat je namjeravao urediti Tuškanac „za šetnju općinstva kao i za školsku mladež“. Tuškanac je kako to ističe „županijski ravnatelj učionica“ Ljudevit Marić „od nekada bio određen kao redovito mjesto zabave za mladež“. Međutim, usprkos previšnjoj odredbi pretvoren je u streljanu i tako školskoj mladeži oduzet.
U podnožju Tuškanca 1808. godine u direktnoj vezi s Gornjim gradom izgrađena je otvorena Zagrebačka građanska streljana na inicijativu Zagrebačkog građanskog strelcah društva (osnovano 1786.), ujedno je i prva športska građevina na području grada Zagreba. To je bila drvena streljačka kućica sa trijemom za strijelce gdje se „iz kremenjača i kubura gađa u drvenu metu“. Trideset godina kasnije nešto južnije izgrađena je zgrada Gradske streljane, koja je desetljećima imala ulogu središta društvenog i kulturnog života tadašnjeg Zagreba. Zgrada klasicističko-bidermajerskog oblikovanja s razvedenim skošenim krovom, simetrična s obzirom na ulaznu os, dograđena je 1883. godine velikom dvoranom za priredbe koje su obilježile društveni život, ali i političko buđenje nacionalne svijesti ilirskog preporoda. Svakako je važno za spomenuti da je zgrada na Tuškancu bila omiljeno sastajalište iliraca do otvaranja Narodnog doma 1847. godine.
U zagrebačkim kronikama zgrada Streljane ostaje ubilježena i kao prva javna ustanova koja je osvijetljena električnom rasvjetom (1908.).
Dvorana na Tuškancu se u preporoditeljsko doba pretvara u glavnu pozornicu građanskog društvenog i zabavnog života. Dolaskom znamenitog talijanskog tancmajstora Pietra Coronellija u Zagreb (grof. Vranyczany ga je angažirao kao učitelja plesa svojoj kćeri Klotildi), u Streljani će se ubrzo otvoriti i Škola za ples i lijepo ponašanje, dostupna svim staležima. Isprva dolaze samo djeca iz imućnijih i uglednijih zagrebačkih domova, da bi kasnije s rastom grada naraslo zanimanje za poduku iz plesa i lijepog ponašanja, kao temeljnog uvjeta za druženje i društveni život toga doba.
Građansko streljačko društvo djelovalo je na Tuškancu do 1914. Svoj sportski duh Tuškanac je sačuvao i kasnije oživio nastankom Košarkaškog kluba Lokomotiva (današnja Cibona) na igralištu nedaleko od nekadašnje Streljane. Na nekadašnju streljanu uspomenu čuva Streljačka ulica koja povezuje Mesničku s Tuškancem i Dežmanovim prolazom, a svoje ime nosi od kraja 18. stoljeća.
Sredinom 20. stoljeća Streljana je preuređena za potrebe Hrvatskog Narodnog Kazališta, a nakon što se ono preselilo prenamijenjena je u kino Sloboda. Kasnije kino dobiva današnji naziv – Tuškanac, te nekadašnju Streljanu današnje generacije znaju pod tim imenom. Kino Tuškanac je danas mjesto koje objedinjuje prikazivačku, predavačku, radioničku, distribucijsku i izložbenu djelatnost povezanu sa filmskom kulturom.
O autoru teksta: Vedran Danko diplomirani je profesor povijesti s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Kao rođeni Zagrepčanin zaljubljen je u svoj rodni grad, njegovu prošlost i sve što On predstavlja. Uživa u zelenilu i prirodi svoga rodnog grada i veseli se svima koji poštuju, cijene i vole Zagreb bilo da tu žive ili su samo u posjeti.