Zagreb se smjestio na predivnom mjestu. Njegovu lokaciju i posebnost čuvaju dvije dame. S jedne strane Zagreb ljubi rijeka Sava, dok ga s druge strane čuva Zagrebačka gora, Medvednica.
Rijeka neumorno protječe kroz Grad i ljubi njegove obale. Ponekad mi se čini da je ljubav Grada i njegove rijeke mladenačka i stidljiva. Nedovoljno konkretna i barem zasad neispunjena.
S druge strane, Zagreb živi sa svojom čuvaricom. Dirljiva je to ljubav. Ispunjena i konkretna. Ozbiljna i zrela.
Zagrepčani vole boraviti u prirodi. Vole svoju rijeku u kojoj su se starije generacije kupale. Također vole zelenilo i mir Medvednice. Obadvije zagrebačke dame su lijepe i posebne.
Kada bih bio primoran odabrati jednu od njih teška srca bih se odlučio za Medvednicu.
Početkom 20. stoljeća (točnije 1911.) javljaju se prve ideje za lakim i brzim pristupom vrhu Zagrebačke gore. Tada je planirano povezivanje Kraljičinog zdenca sa samim vrhom, no daljnji razvoj prekinuo je Prvi svjetski rat.
Drugi pokušaj (1928.) spriječila je Velika gospodarska kriza. Konkretni planovi koji su doveli do realizacije projekta žičare svoje konture dobivaju 1950. izgradnjom tramvajske pruge od Mihaljevca uz Gračane do Dolja. Tada je definitivno napuštena ideja o izgradnji pruge do Šestina, čime je dugoročno određen i pravac kretanja izletnika prema Sljemenu, a time i lokacija buduće žičare.
Grad Zagreb u desetogodišnji plan razvoja grada i turizma iz 1953. uvrštava izgradnja žičare do vrha Medvednice. Nekoliko godine je bilo potrebno za osnivanje akcionog odbora, te je tek 1959. posao izgradnje žičare povjeren Zagrebačkom električnom tramvaju (ZET-u).
Sljedeće godine započinje sječa šume na trasi buduće žičare, da bi 1962. započela gradnja konkretnih objekata.
Sljemenska žičara puštena je u pogon na današnji dan 1963. godine.
Žičara je imala prometnu dužinu od 4017 m, a visinska razlika perona donje i gornje stanice bila je 670 m (donja postaja na 330 metara, a gornja na 1000 metara nadmorske visine). Pogon se nalazio na gornjoj postaji i imao je snagu od 2×92 kW. Po dužini trase od 4 km s jednim pogonom sljemenska je žičara bila najduže postrojenje svoje vrste u Europi. Imala je 13 stupova, visine od 7 do 40 m. Najveći raspon bio je 606 m, a najveća visina kabine žičare od tla bila je 65 m. Na stupovima je bilo ovješeno nosivo uže promjera 36 mm, te vučno uže promjera 26 mm. Žičara je imala 90 kabina za četiri osobe. Brzina vožnje bila je 3 m/s, a vožnja je trajala 23 minute.
Krajem 80-ih godine prošlog stoljeće započinje moja veza sa žičarom. Bilo da sam se vozio njome ili sa tatom odlazio na njenu početnu stanicu na bezbrojne partije stolnog nogometa. Duboko smo povezani, te se s veseljem, ali i sjetom prisjetim tih dana mog odrastanja.
Žičara je u funkciji prijevoza izletnika i rekreativaca na vrh Medvednice bila do sredine 2007. (službeno je zatvorena 1. srpnja 2007.), nakon kvara na elektromotoru (5. lipnja) za koji je procijenjeno da je neisplativ za saniranje. Kabine koje su prevozile izletnike, nalaze se na raznim mjestima u Hrvatskoj.
U tijeku su pripreme za izgradnju nove modernije žičare. Ukoliko će sve ići po posljednim planovima nova žičara bi trebala zasjati punim sjajem početkom 2019. godine. Nova žičara omogućit će i veću ekološku zaštitu Sljemena, te brže ostvarenje vizije Sljemena bez automobila.
Iskreno se nadam da će tako i biti, te s velikim nestrpljenjem očekujem njezin povratak na najljepši i najdraži breg nad Gradom. Jedva čekam vidjeti plave gondole kako lebde zrakom iznad šuma Medvednice.
Zagreb i Zagrepčani, kao i svi koji Ga vole, poštuju i cijene, kao i mnogobrojni turisti koji Ga posjećuju to svakako zaslužuju.
O autoru teksta: Vedran Danko diplomirani je profesor povijesti s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Kao rođeni Zagrepčanin zaljubljen je u svoj rodni grad, njegovu prošlost i sve što On predstavlja. Uživa u zelenilu i prirodi svoga rodnog grada i veseli se svima koji poštuju, cijene i vole Zagreb bilo da tu žive ili su samo u posjeti.