U Galeriji Klovićevi dvori održat će se izložba Refleksije Bauhausa: Akademija primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1949. – 1955. Izložba će trajati od 22. listopada 2019., do 12. siječnja 2020. godine.
Daleke je 1954. godine u Narodnim novinama od 22. listopada objavljena Uredba o ukidanju zagrebačke Akademije primijenjenih umjetnosti (1949. – 1955.). Prema šturoj administrativnoj formulaciji, studenti su morali završiti studij na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, ali prema nastavnom planu i programu ukinute Akademije primijenjenih umjetnosti, u zadanom roku do kraja 1955. godine.
Tako je, u nerazjašnjenim okolnostima, formalno s radom završila zagrebačka Akademija primijenjenih umjetnosti. Međutim, u razdoblju koje je slijedilo, utjecaj njezina djelovanja intenzivirao se ulaskom diplomanata u široko područje profesionalizacije dizajna i pomicanja dotadašnjih konvencija vizualne kulture. Riječ je o jednoj od epizoda, u novijoj hrvatskoj kulturnoj povijesti, prema kojoj još uvijek vladaju podijeljena mišljenja; od aure mita o (ne)ostvarenu projektu, vizionarske ideje koja je za vlastitu sredinu bila odviše radikalna, do potpune marginalizacije. Stoga je rasvijetliti stvarne dosege ustanove, koju se percipira kao medijatora bauhausovske tradicije, pravi izazov. Upravo je taj izazov doveo do ideje za realizaciju izložbe Refleksije Bauhausa: Akademija primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1949. – 1955., koja će se u Galeriji Klovićevi dvori održavati od 22. listopada 2018. do 12. siječnja 2020. godine.
Ovim se projektom Galerija Klovićevi dvori pridružuje globalnom obilježavanju 100. obljetnice osnivanja škole za arhitekturu i primijenjenu umjetnost Bauhaus (1919. – 1933.), a informacija da je Akademija primijenjenih umjetnosti djelovala upravo u današnjim galerijskim prostorima na Jezuitskom trgu 4, svakako doprinosi zanimljivosti ove teme.
Generacija umjetnika i dizajnera koja je završila školovanje na zagrebačkoj Akademiji, modelom edukacije i pedagoškim programom, čije zasade prepoznajemo u dalekosežnim odjecima Bauhausa, obilježila je sliku kulturno umjetničke zbilje u poraću, u kojem je jedna od mogućih varijanti modernosti vezana uz ideje društvenog i tehnološkog napretka. Nakon raskida FNRJ-a i SSSR-a 1948. godine i rezolucije Informbiroa, u narednom desetljeću destaljinizacije i liberalizacije kulturne proizvodnje, u složenim ekonomsko-političkim okolnostima sloma socrealizma čija će se paradigma postepeno dekonstruirati tijekom prve polovine pedesetih godina 20. stoljeća, formirale su se okolnosti u kojima se odvijala kratka povijest djelovanja zagrebačke Akademije primijenjenih umjetnosti. Utopijske postavke programa te uzlet i dosezi kreativnih energija njezinih polaznika, u njihovim ostvarenjima tijekom druge polovine 20. stoljeća, ključna su tema ove izložbe.
Protagonisti, tadašnji studenti koji su se profilirali kao najprepoznatljivija imena te škole, između ostalog su: Vasko Lipovac, Ordan Petlevski, Jagoda Buić, Zvonimir Lončarić, Ante Jakić, Mladen Pejaković, Zlatko Bourek i Pavao Štalter. Također, među zapažene Akademijine polaznike valja istaknuti i generaciju dizajnera: Brunu Planinšeka, Maria Antoninija, Aleša Debenjaka, Borisa Babića, Milana Dobrića, Jožu Rebernaka, Mariju Kalentić, Milicu Rosenberg te Martu Šribar. Navedena će imena, po završetku Akademije u desetljećima koja slijede, svojim djelovanjem obilježiti prošireno polje vizualne kulture, dizajna i umjetnosti u Hrvatskoj.
Odjeci povijesnih avangardi, prije svega Bauhausa, njegovog edukativnog i eksperimentalnog aspekta, ali i domaće okolnosti vezane za kontinuitet međuratne avangarde i utjecaj prijeratne moderne i njezine tradicije, omogućit će široku platformu djelovanja na kojoj će se pojaviti pojam sinteze, umjetnosti i obrta, odnosno umjetnosti i industrije, kao odjek bauhausovskih utopijskih ideja. Stoga izložbu čini širok dijapazon radova: slike, skulpture, crteži, grafike, scenografske i kostimografske ilustracije, plakati, fotografije, animirani filmovi, predmeti primijenjene umjetnosti i dizajna i dr.
Iako je kao obrazovna ustanova djelovala vrlo kratko, tj. šest godina, kroz svega dvije generacije polaznika, nasljeđe Akademijina utjecaja u kulturi, kao generatoru modernizacije društva, prisutno je sve do danas. Cjelovit prikaz pojave Akademije primijenjenih umjetnosti u povijesnom okviru te preispitivanje njezine dosadašnje recepcije kroz optiku ključnih pitanja: tko su inicijatori i autori eksperimentalnog modela nastavnog programa, kako i zašto je osnovana, odnosno koji su stvarni razlozi njezina ukidanja i kakvi su u navedenim kostelacijama udjeli pojedinih autorskih osobnosti, kako profesora, tako i studenata, samo su neka od pitanja kojima se izložba bavi.