Gradec je u vrijeme iznimno teškog 16. stoljeća, koje je obilježio Stogodišnji hrvatsko-turski rat, imao svojih izvora prihoda, iako su oni bili nedovoljni da bi općina redovito, ili uopće, namirivala svoje redovite i izvanredne poreze prema kralju, banovima i crkvi. Gradec je imao nekoliko izvora prihoda, od posjeda koji su mu uglavnom stvarali probleme, pa do rudarenja po Zagrebačkoj gori. Svoje je rashode gradečka općina uglavnom namirivala prihodima od tržišnih pristojbi, poreza, daća, prinosa tridesetnice, kao i prodaje žitarica, vina, riba, soli i sijena. Prihodi su se našli i od iznajmljivanja zgrada, zemlje, vinograda pa i općinske ciglane, administrativnih pristojbi, točenja vina, mlinova na Savi, i slično.
Gradec se opskrbljivao ribom iz gradskog ribnjaka, o kojemu se općina iznimno brinula, pa je tako 1557. godine od Stjepana Stankovića iz sela nedaleko Zagreba kupila kanale za taj ribnjak.
Lijep se prihod u općinsku riznicu slijevao i od ciglane koju je osnovala sredinom stoljeća kada su se gradila nova Mesnička vrata. Ciglana je dobro radila i napredovala jer je bilo sve veće potražnje za njezinim proizvodima, a već se sljedeće godine podižu i dvije ciglarske peći te se proizvodnja proširuje. Uz ciglu, izrađivao se tu i crijep. Cijeli su posao vodili stručni ciglari koje je općina posebno za to angažirala, sklopila s njima ugovore i dobro ih plaćala.
Jedan od glavnih prihoda su svakako brojni posjedi koji su bili u vlasništvu Gradeca a koji su se nalazili u okolici grada. No, i u slučaju posjeda u vlasništvu Gradeca možemo reći da se povijest ponavlja. Iako je kralj Ferdinand 1528. godine općini potvrdio kraljevske donacije nekoliko njezinih najvažnijih donacija, Gradec i dalje ima velikih problema sa susjedima svojih posjeda.
U periodu 16. stoljeća Gradec je najveće bitke vodio s medvedgradskim i susedgradskim feudalcima koji su svojatali gradečke posjede: Dediće, Črnomerec, Bitek i Novake prisvajali su gospodari Medvedgrada, a gospodari Susedgrada su prisvajali Šiljakovinu i Petrovinu.
Tijekom 16. stoljeća pojavila su se nova naselja: Vrhovec, Ljubljanica, Bankovići i Ilijašići – što je za Gradec značio novi izvor prihoda. Prema poznatom popisu iz 1553. godine kao gradska se sela spominju i Podbrežje, Turnišće, Cirkvišće, Rujava, Ilica i Prekrižje.
Općina se jako brinula za svoje posjede jer im je bio cilj zadržati njihovu cjelovitost čime bi priskrbili bolje prihode, te su tako i sami sudjelovali u raznim poslovima općinskog gospodarstva u sklopu održavanja udaljenijih posjeda.
Kako bi ostvarila još bolje prihode, gradečka je općina bila zainteresirana i za eksploatiranje ruda u Zagrebačkoj gori. Plan općine je bio otvoriti rudnike i posvetiti se kopanju zlata, srebra, olova, željeza i soli, a već je u 14. stoljeću ban cijele Slavonije Nikola Banffy dopustio Zagrepčanima da na jednom mjestu Medvednice slobodno koriste za rudnike soli ukoliko ih sami pronađu. Naravno, to bi značilo i plaćanje određenog kraljevskog regala u Zagrebačkoj gori.
Građani su tražili i otkrili neke rudnike na terenima Nikole Zrinskog s kojim su imali sklopljen ugovor. No, kada su građani pronašli rudnike i započeli s kopanjem, on im ih oduzima, pa je tako gradska općina bila oštećena jer je izgubila prihod od rudarenja, pogotovo uzevši u obzir da je općina i uložila u kopanje i istraživanje rudnika. Zbog toga gradski sudac tuži Zrinskoga kralju, a ovaj rješava spor tako da je 1528. godine naložio Zrinskom da građanima nadoknadi sve troškove koje su imali pri istraživanju i iskapanju rudnika na njegovim posjedima.
Nešto kasnije, od 1608. godine, građani su rudarili po Zagrebačkoj gori tražeći zlato i srebro, u početku neovlašteno i protiv interesa medvedgradskih gospodara, nakon čega su sklopili ugovore i uzeli u zakup gorska zemljišta Zrinskih, kasnije i Kaptola. Tim su se poslom bavili 15-ak godina, nakon čega polako prestaju s rudarenjem.